Tugovanje – što je i kada potražiti stručnu pomoć?

Tugovanje je, najjednostavnije rečeno, psihološki proces koji se javlja kao odgovor na gubitak. U životu možemo doživjeti razne gubitke -od fizičkih (gubitak posla) do metaforičkih (gubitak povjerenja u druge), međutim obično su gubici s kojima se najteže nosimo upravo oni u kojima izgubimo živote nama bliskih osoba. U tim okolnostima kao prirodan odgovor našeg organizma javit će se tuga koju mogu pratiti i druge neugodne emocije – ljutnje („na život“, „na druge, „na sebe“), krivnje (jer mislimo da smo nešto mogli drugačije, jer mislimo da smo možda i sami nekako doprinijeli ishodu), straha (jer se suočimo s vlastitom smrtnošću, jer počinjemo preispitivati svrhu i egzistenciju). Tugovanje stoga ne uključuje samo tugu, već čitavu lepezu neugodnih emocija, čija učestalost varira ovisno i okolnostima doživljenog gubitka (primjerice radi li se o gubitku nakon duge i teške bolesti, nenadanom gubitku, traumatskom gubitku uslijed suicida i slično). Osim toga, u tugovanju za izgubljenom osobom možemo u jednoj dozi osjetiti i „olakšanje“ jer smrt nekim dijelom možemo doživjeti i kao prestanak patnje za osobu koja je primjerice dugo i teško bolovala.

Prilikom doživljavanja vrlo intenzivnih emocija, izraženiji su i fiziološki aspekti tih emocija te stoga u procesu tugovanja kod sebe možemo primijetiti i izraženije somatske reakcije našeg tijela, primjerice redukciju apetita ili pak pojačani patit, pritisak u prsima, umor, smanjenu energiju, teškoće usnivanja i prosnivanja i slično.

Koje promjene možemo primijetiti za vrijeme tugovanja?

Također, s obzirom na intenzitet emocija, na kognitivnom planu možemo primijetiti promjene u vidu otklona pažnje, teškoća koncntriranja i pamćenja, generalno otežanog prosuđivanja, ali i promjena u stilu i načinu razmišljanja. Primjerice u situacijama kada smo preplavljeni emocijama moguće je da kod sebe primjećujemo neke odlike „emocionalnog zaključivanja“ u kojem preplavljeni emocijama donosimo odluke koje inače ne bismo donijeli. Moguće je da činimo i neke „kognitivne distorzije“ poput katastrofizacija (prenaglašavanje negativnih ishoda u budućnosti ne uzimajuć i obzir i druge jednako vjerojatne ili vjerojatnije scenarije), razmišljanje po principu imperativa (što mislimo da moramo i trebamo činiti) i slično. Također, česte su intruzivne misli i slike, odnosno misli i slike o osobi koju smo izgubili, a koje nam se javljaju čak i onda kada mi to ne želimo, kao da dolaze same od sebe i kada svjesno ne razmišljamo o toj osobi.

Navedeno je posebice naglašeno u okolnostima koje podsjećaju na blisku osobu (poput provođenja vremena u prostoru gdje je osoba boravila), u periodima koje smo obično provodili s tom osobom (poput rođendana, godišnjica, blagdana) ili u trenutcima koji se fokusiraju na gubitak; poput primjerice blagdana kojima obilježavamo prisjećanje na preminule osobe (blagdan Svih svetih). U tim periodima možemo primijetiti kako smo više usmjereni na doživljeni gubitak, istime možda i preplavljeni, dok istovremeno u svojoj svakodnevici imamo dane kada smo više fokusirani na aktualne životne zadatke i obaveze; što ne znači da smo na gubitak zaboravili ili da u tom trenutku ne tugujemo.

Treba imati na umu da je tugovanje proces

Zapamtite, tugovanje je proces, nema propisanog roka trajanja niti predvidivih obrazaca, ono uključuje razne emocije koje variraju u svojem intenzitetu i stoga je sasvim normalno i očekivano imati „bolje i lošije dane“ odnosno trenutke u svakodnevici u kojoj je tugovanje više ili manje naglašeno.

Također je važno znati kako svatko tuguje drugačije. Dok se ranije vjerovalo kako postoje točno određene faze koje prolazi osoba u procesu tugovanja (šok i poricanje, ljutnja, pregovaranje, povlačenje, prihvaćanje) danas se u pojašnjavaju procesa tugovanja oslanjamo na njegovu individualnost te tugovanje promatramo kao proces prilagodbe na gubitak u kojem s gubitkom učimo živjeti.

Stoga tugovanje nemojte požurivati („prošlo je već toliko i toliko...“), osuđivati („zašto to radiš..?) ili uspoređivati s vlastitim procesom tugovanja („tako je i meni bilo...“). Usprkos narodnoj izreci koja nalaže da „vrijeme liječi sve rane“ danas znamo da nije odmak vremena ono što će osobi pomoći u procesu tugovanja, nego ono što s tim vremenom čini odnosno nova iskustva koja u međuvremenu pohrani, odnosi koje izgradi, ljudi koje u tom trenu ima oko sebe i na koje se može osloniti. Sam protok vremena nije ljekovit, ljekoviti su ljudi, iskustva, odnosi. Za dio ljudi koji se suočavaju s gubitkom, to neće biti dovoljno jer se u tugovanju ne mogu osloniti na vlastite resurse suočavanja ili podršku bliskih osoba te će stoga možda zatražiti i stručnu pomoć.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Prema DSM – V klasifikaciji za psihičke bolesti, uveden je vremenski okvir od minimalno 12 mjeseci za odrasle te 6 mjeseci za djecu za razlikovanje takozvane normalne od perzistentne žalosti koja čini Poremećaj perzistentnog kompleksnog žalovanja. Ukoliko u navedenom periodu kod sebe ili Vama bliske osobe primjećujete ometanje socijalnih odnosa i identiteta, zaokupljenost pokojnikom i okolnostima smrti, veliku emocionalnu bol kao odgovor na smrt, ruminacije o smrti, osjećaje krivnje uz nemogućnost prorade doživljenog gubitka, obratite se za pomoć stručnjaku za mentalno zdravlje. Otežano tugovanje je ozbiljno, dugotrajno tugovanje koje ometa funkcioniranje u važnim područjima, i na koje je važno reagirati.

Navedeno ne znači da se pomoć stručne osobe ne smije potražiti i ranije. Neke su osobe iz različitih razloga narušenih ili slabije razvijenih mehanizama suočavanja ili pak sklone koristiti neadaptivne obrasce suočavanja poput autoagresije, zloporabe alkohola ili psihoaktivnih supstanci koje imaju za cilj „zatomiti gubitak“ ili „ublažiti bol“. Ovakva ponašanja uvijek su „alarmi“ neovisno o tome koliko je prošlo od gubitka!

Zaključno, budite blagi prema sebi i drugima, sjetite se da je tugovanje prirodan i neizbježan proces u kojem prorađujemo doživljeni gubitak i s njime učimo živjeti. Dopustite si vrijeme za prilagodbu na drugačiji život u kojem preminule osobe više nema. Život bez bliske osobe je jedan sasvim drugačiji, ali moguć život.