Giht ili urični artritis, ulozi, podagra – opis, dijagnoza i liječenje
Što je giht i zbog čega nastaje?
Giht je prilično čest i složen oblik artritisa. Uzrok gihta je povišena koncentracija urične (mokraćne) kiseline u krvi, što dovodi do pojačanog stvaranja kristalića soli urične kiseline (urati). Ti kristalići se talože u zglobovima te dovode do upale, otekline zgloba i bolnih epizoda.
U velikoj većini slučajeva (90%), uzrok prisutnosti veće količine urata je nemogućnost adekvatnog izlučivanja urata putem bubrega, dok je prekomjerno stvaranje kristalića uzrok u 10% slučajeva.
1-2% svjetske populacije ima povećanu koncentraciju urične kiseline, što znači da 78-156 milijuna ljudi ima predispoziciju za giht.
Bolest je dobila i naziv „bolest kraljeva“, budući je povezana s prekomjernim unosom hrane i pića, osobito onih bogatih purinima. Purini su u našem metabolizmu prethodnici urične kiseline, tj. urata.
Simptomi gihta
Napadaj gihta može nastupiti naglo, često usred noći, a osoba ima osjećaj da joj nožni palac doslovno gori. Spominjem nožni palac, jer je to u oko 50% slučajeva mjesto na kojem se simptomi javljaju. Točnije, zahvaćen je zglob koji čine stopalo i prva falanga nožnog palca (metatarzofalangealni zglob). Osim te lokacije, giht često zahvaća i koljeno, lakat, gležanj te ručni zglob i svod stopala.
Zglob je topao, otečen, a koža ne tom mjestu je vrlo osjetljiva. Očekivano, s napredovanjem upale, pokretljivost zgloba može postati otežana. Bol je najintenzivnija u prva 24 sata od nastupa, nakon čega se smanjuje. Do potpunog nestanka simptoma najčešće dolazi unutar 14 dana. U fazi remisije pacijent nema nikakvih tegoba. No, kristalići urata su i dalje prisutni te podržavaju supkliničku upalu koja asimptomatski (potiho) oštećuje zglob.
Ne liječi li se, giht prelazi u kronično stanje karakterizirano stvaranjem tvrdih bezbolnih nakupina kristala, poznatih pod nazivom tofi. Njihovo perzistiranje može dovesti do erozije kosti i posljedično do kroničnog artritisa.
Faktori rizika i epidemiologija gihta
Giht je češći kod muškaraca i vjerojatnost se povećava s dobi. Žene su do menopauze na neki način zaštićene od gihta, jer estrogen potiče izlučivanje urata bubregom.
Prevalencija gihta je globalno u porastu, što je posljedica modernog načina života. Značajan faktor je način prehrane. Namirnice koje povećavaju vjerojatnost za nastanak hiperuricemije su meso (crveno meso, iznutrice i suhomesnati proizvodi) i plodovi mora, industrijski voćni sokovi i čajevi s puno dodanog šećera te alkoholna pića (osobito žestoka alkoholna pića i pivo). Općenito, masna hrana povećava rizik kod gihta.
Dijagnostika gihta
Dokaz kristala urata u sinovijalnoj tekućini zgloba nakon aspiracije je zlatni standard u dijagnostici gihta. Liječnik će giht najčešće prilično lako dijagnosticirati, uzevši u obzir lokaciju upalne promjene, njen nagli nastanak te informaciju o subjektivnom doživljaju koju će dobiti od pacijenta. Postoji li neka nedoumica, mogu se napraviti daljnje dijagnostičke pretrage. Laboratorijski je moguće dokazati hiperuricemiju, iako treba naglasiti da su kod akutnog napadaja vrijednosti urata u krvi normalne. Tijekom akutnog napada, povišeni su leukociti, CRP i sedimentacija eritrocita.
Od grafičkih metoda prikaza, uratne kristaliće najbolje prikazuju ultrazvuk (UZV) i kompjuterizirana tomografija (CT).
Liječenje gihta
Terapija gihta ide u dva smjera: u ranoj fazi nastoji se spriječiti stvaranje sprječavanje stvaranja naslaga kristala, a kod uznapredovanog gihta cilj je otopiti već nastale kristaliće.
Promjenom načina života, tj. prehranom može se znatno utjecati na koncentraciju urata u serumu, a time i na stvaranje kristalića. Bitno je regulirati unos namirnica koje sadrže purinske baze. Preporučuje se konzumiranje manje količine bijeloga mesa i bijele ribe. Namirnice koje imaju koristan učinak su mliječni proizvodi i prirodni cijeđeni voćni sokovi bogati vitaminom C. Posebno je važno izbjegavati ekstreme u prehrani, jer i preveliki i prenizak unos (gladovanje) povećava rizik.
Za lijekovima koji snižavaju koncentraciju urata (ULT-urate lowering therapy) poseže se ako to dijetom nije moguće regulirati. Ciljne vrijednosti urata nakon terapije su između 180 i 350umol/l.
U takve lijekove spadaju alopurinol, febuksostat, urikozurici te urikaze.
Kod akutnog napada daju se nesteroidni antireaumatici, glukokortikoidi, kolhicin te IL-1 blokator. Bitno je zahvaćeni otečeni zglob rasteretiti i staviti hladan oblog.
Komorbiditeti
Kako do gihta dolazi zbog sistemskog poremećaja, logično je da ga mogu pratiti i druge bolesti. Već je spomenuto da je hiperuricemija najčešće posljedica smanjenog izlučivanja urata bubrezima, međutim vrijedi i obrnuto. To znači da hiperuricemija oštećuje bubrežnu funkciju te može doći do stvaranja bubrežnih kamenaca ( kod cca 20% pacijenata sa gihtom) pa i do nefropatije.
Kod 60% pacijenata postoji metabolički sindrom (pretilost, poremećaji metabolizma lipida, povišeni krvni tlak, dijabetes). Hiperuricemija oštećuje endotel te doprinosi stvaranju aterosklerotskih naslaga.
Giht se također povezuje i sa povećanim rizikom od neuroloških bolesti (Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, demencija).