Kognitivna disonanca, ili što kad nam se u glavi sudaraju dvije međusobno suprotne misli, i kako sad tu zaključiti što je opasnije – potres ili korona?

U svim psihološkim preporukama za suočavanje sa situacijama visoke razine stresa kao što su pandemija korona virusa, prirodne nepogode i/ili bilo koja osobna tragedija, jedna od prvih stvari koje ćete pročitati / čuti je da je strah prirodna i normalna reakcija na izvanrednu situaciju koja ima svoju zaštitnu funkciju (o tome sam detaljnije pisala u prethodnom tekstu). Rekla bih da je većina nas, na ovaj ili onaj način, to dobrano osvijestila – neki ranije kroz neki svoj postepeni proces, a neki sada na „ubrzanom tečaju” zvanom „život u izvanrednim okolnostima”. Ono što zadnjih dana posebno privlači pažnju je to što Stručni stožer uporno poziva ljude da zbog straha izazvanog potresom ne zaborave preporuke vezane uz korona virus. Unatoč tome što su u tim upozorenjima vrlo dosljedni, da su sve ranije preporuke kvalitetno argumentirali i time kod građanstva stekli vjerodostojnost i povjerenje (na čemu sam im osobno iznimno zahvalna!), događa se da još uvijek velik broj ljudi više strahuje od potresa nego li od korona virusa. Kako to?!? Naizgled djeluje vrlo nelogično, no sa psihološkog aspekta nije neočekivano?

O čemu se tu radi???

U ljudskoj prirodi je da smo mi naprosto osjetljiviji na vanjsku sliku i demonstraciju neke osobe ili situacije, nego li na njene suštinske osobine. Osjetljiviji smo na stupanj nelagode nego li stvarne opasnosti. Ljudsko tijelo na stres koji je intenzivan i kratkotrajan ima glasnije i jasnije alarme nego li kod intenzitetom blažeg, ali dugotrajnijeg stresa. Isto tako, često smo pomalo kratkovidni, pa smo osjetljiviji na direktne, neposredne, nego li na odgođene / dugoročne posljedice nekog postupka / situacije. Još kad se ti osnovni principi i još neki sitni sa strane ujedine, možemo dobiti ubitačnu kombinaciju! I zato,  velik broj ljudi u Zagrebu trenutno ima veliku dilemu  – što je opasnije potres ili korona?  A neki zbog okupiranosti potresom,  zanemaruju preporuke vezano uz koronu.

Sukob apstraktnog i konkretnog doživljaja!

U nedjelju smo doživjeli da nam se svijet ljulja pod nogama, zidovi lelujaju pred očima kao neka amorfna masa, većina je pomislila kako postoji mogućnost da će se sve oko nas srušiti, bojali smo se za svoj život i živote bližnjih. Samo smo htjeli izaći van na sigurno. Ne znam kad sam se u životu  tako brzo razbudila, obukla i sjurila niz stepenice – vjerujem ni vi. Kratko nakon toga bili smo suočeni smo sa slikama porušenih zgrada i kuća, zatrpanih automobila, potreseni smrću djevojčice koja je umrla od posljedica povreda zadobivenih u potresu. Sve su to vrlo konkretni pokazatelji i dokazi opasnosti kojoj smo bili izloženi, nema tu apstrakcije, sve je vrlo konkretno, opipljivo i daje nam direktan uvid u to da nismo sigurni. Oko toga da je potres vrlo opasan – mi nemamo dileme, slike su nam brzinom munje upisane u kolektivnu svijest! Korona je s druge strane za većinu nas još uvijek vrlo apstraktna, većina osim pada kvalitete života nije imala direktnije posljedice.  Talijanima koji tjednima proživljavaju snažan udar korone, a smrtni slučajevi po danu se trenutno broje u stotinama, pad kvalitete života  izazvan koronom postao je sporedna stvar, a život i zdravlje su prioritet broj 1. Njima je opasnost od korone u nekoliko tjedana poprimila vrlo konkretno lice i naličje, te brzinski prestala biti nešto apstraktno. Pitanje je što bi oni rekli – da li je opasniji potres ili korona, čega se treba više bojati? Koliko je ljudi do sada umrlo u Italiji od posljedica potresa u zadnjih 50 godina, a koliko u nekoliko tjedana korone?  Vjerujem da su te i slične informacije na umu našem Stožeru civilne zaštite kad upozorava da je korona puno opasnija od potresa.

Mala digresija, osobno me ta ovisnost o materijalizaciji neke opasnosti uvijek ispočetka fascinira – većina onkoloških pacijenata i njihova okolina posebno osjetljivo reagiraju na npr. gubitak kose kod kemoterapije iako je on u pravilu privremeno stanje. S druge strane, oni u pravilu prije gubitka kose imaju vrlo detaljne informacije o bolesti i riziku koji ona predstavlja za unutarnje organe koji su puno važniji od kose, ali su nevidljivi oku,  pa je i svijest o ranjivosti osobe koja boluje od „nevidljivog” karcinoma manja. Osim toga, kosa može ponovo narasti, a unutarnji organi – ne! Slično je sa zgradama i ljudima – kuću možete ponovo izgraditi, a vratiti ljudski život – ne! Sa tim bi svaka analiza trebala započeti i završiti!

Često brkamo stupanj nelagode i stvarne opasnosti!

U toj zbrci, lako prečacem dođemo do zaključka da je stupanj opasnosti proporcionalan stupnju nelagode i/ili trenutne boli. To može, a ne mora biti točno. Grč u mišiću može boljeti kao sam vrag, a većinom slučajeva je bezopasan, dok veći broj smrtonosnih bolesti dugo uopće ne boli, a kad počne boljeti – može biti kasno. Potres u nedjelju ujutro je bio ekstremno neugodan, u materijalnom smislu razoran, izgubljen je jedan mladi život i to je nenadoknadiva šteta, više ljudi je doživjelo povrede od kojih se oporavlja, puno je onih koji su sad u velikom strahu od eventualnog novog, jakog potresa… Bilanca je strašna, ali ipak znatno manja od onoga kako je moglo biti. U svemu skupa imali smo puno sreće – bila je nedjelja ujutro, centar grada u kojem su materijalne posljedice najbrojnije je bio prazan, u samom epicentru gdje je potres bio najjači nema poginulih. Broj žrtava je manji od onoga što bi bilo tko od nas pomislio u samom trenutku potresa i na čuđenje velikog broja nas, oštećenja na većini zgrada je manje od očekivanog, a oni zidovi koji su prije samo dva dana plesali i bili amorfna masa u većini zgrada ponovo su postali čvrsti i stabilni. Ovo treba dobro zapamtiti i sjetiti se toga ako nas počne hvatati strah ili panika od  novog potresa!  Pokušaji umirenja djeteta, sebe ili nekog drugog uputama tipa: „Ne brini, sve će biti u redu!”, „Osjećam da će biti dobro!”, „Statistike kažu….”„Samo se opusti.” i sl. neće uroditi plodom, a ako kojim slučajem i uspiju kratkoročno umiriti osobu, vrlo brzo će se sudariti sa onim što nam je servirala realnost, a to je da se priroda nema namjeru rukovoditi našim osjećajem, željama i sl. A to što je nešto malo ili puno statistički vjerojatno, u konačnici nas ne zanima previše, zanima nas kakav je naš, osobni ishod. Zlu ne trebalo, ono što nam može pomoći u trenutcima straha ili panike u slučaju novog potresa jest to da sebi kažemo: „Ovo je zastrašujuće i neugodno, ali ne mora značiti da sam u životnoj opasnosti. Na prvi potres nismo bili spremni, pa smo se snašli. Djeluje kao čitava vječnost, ali i ovo će prestati. Kad prestane, najvažnije je da što brže i sigurnije izađemo van.” Na praktičnoj razini važno je da unaprijed pripremimo ono što nam treba za brzu reakciju u slučaju novog potresa (ruksak sa dokumentima, rezervnom odjećom, vodom, hranom koja nije kvarljiva i osnovnim higijenskim potrepštinama), da prođemo popis stvari koje treba napraviti prije izlaska iz stana  (zatvoriti vodu, plin,..). Prođite proces izlaska iz stana u glavi nekoliko puta, da ga se lakše sjetite ako za tim bude potrebe i ako Vas uhvati panika. Da li će se jači potres ponoviti ili ne seizmologija nam još uvijek ne može reći. Možda će Vam ta  priprema zatrebati, a možda neće. To ne možemo znati. Što bi se reklo, budi spreman na najgore i nadaj se najboljem. Sada smo kao pojedinci i kao društvo pripremljeniji, logistika za suočavanje sa potresom je u stanju pune pripravnosti i tu trenutno više nemamo puno za napraviti.  Ali vezano za koronu – imamo i moramo! Ne dopustimo da nas pretjerana briga i pretpostavke oko stvari za koje ne znamo da li će se više uopće dogoditi i kad, preplave, zablokiraju i onesposobe za reakciju na one stvari za koje sa sigurnošću znamo da će se dogoditi! Kao što sam već rekla, novog velikog potresa možda bude, a možda ne, a korone – sigurno da! Naše mogućnosti djelovanja na koronu su puno veće od onih na potres, a kao što je Stožer za civilnu zaštitu višekratno upozoravao, posljedice ne činjenja onog što možemo učiniti vezano uz koronu mogu biti gore od posljedica potresa!

Pazite na sebe i druge!

Prof. Danijela Bučević, psihologinja