Psihijatrijski lijekovi

Kada se radi o psihijatrijskim lijekovima, rasprostranjeno mišljenje bilo bi otprilike: “Psihijatri samo šopate ljude tabletama, onda su kao zombiji bez osjećaja!”

Psihički poremećaji na žalost nisu neka izmišljotina, oni vrlo realno postoje, pojavljuju se kod svih spolova i uzrasta, ponekad ne stvaraju puno problema, ali često imaju značajan utjecaj na opće funkcioniranje i kvare kvalitetu života. Zbog toga zahtjevaju stručnu pomoć, a liječiti ih možemo na različite načine. Psihoterapija, socioterapija, radna terapija, vježbe disanja, rekreacija…, itd. No, brojnim pacijentima potrebno je propisati i lijekove.

Na raspolaganju imamo čitav arsenal psihofarmaka, što je odlična vijest za pacijente, ali i izazov za psihijatre, jer je potrebno odabrati individualno prilagođen(e) lijek(ove). Najelegantnija terapija je svakako ona, koja samo jednim lijekom rješava što više simptoma. Svaki dodatni lijek može potencijalno ulaziti u interakcije sa ostalim lijekovima i na taj način uzrokovati neželjene učinke, koji onda smanjuju uspjeh liječenja i generiraju onaj “psihijatri samo šopate ljude sa tabletama”.

Psihijatrijske lijekove razvrstavamo u razne grupe (anksiolitici, antidepresivi, antipsihotici, antidementivi, itd.), te se u principu prema indikacijama propisuje po jedan lijek iz iste grupe.

Moguće je kombinirati i nekoliko lijekova iz iste grupe, ali svaki u niskim dozama, čime možemo izbjeći nuspojave (jednog lijeka u malo višoj dozi). To je ujedno i jedina prednost takvog kombiniranja, dok je veliki nedostatak ponajprije kompliciraniji režim terapije (pa se pacijent sam teško snalazi), tada lakše dolazi do grešaka i/ili neredovitog uzimanja, a jači je i potencijal za nastanak nepoželjnih interakcija, zbog čega se pacijent može i zbog toga osjećati lošije.

Druga mogućnost je odabir što manjeg broja različitih lijekova propisanih u adekvatnim dozama. Za to je potrebno pažljivo identificirati lijekove koji će postići rezultat brzo, kvalitetno i sigurno. Također je važno režim uzimanja lijekova prilagoditi životnom stilu i navikama pacijenta. Naime, čak i najbolji lijek na svijetu ne može osigurati dobre rezultate liječenja, ako ga zbog nepraktičnog režima pacijent neće uzimati.

Dobar psihijatar neće svoje pacijente “šopati tabletama i pretvarati ih u zombije”, nego upravo suprotno: postići će maksimalni učinak sa minimumom propisanih lijekova. Tek to je dobra praksa.