Sindrom nemirnih nogu
Sindrom nemirnih nogu (eng. Restless Legs Syndrome - RLS) je poremećaj koji karakterizira neizdrživa potreba za pomicanjem nogu, čime se umanjuju neugodne, a nerijetko i bolne senzacije. Najčešće zahvaća donje ekstremitete, ali može zahvatiti i gornje ekstremitete, trup, čak i fantomske ekstremitete. Pomicanjem zahvaćenog dijela tijela tegobe gotovo potpuno prestaju.
Bolest se prvi puta spominje u 17. stoljeću kada je engleski anatom i neuropsihijatar Thomas Willis prvi puta opisao simptome bolesti. Sredinom 19. stoljeća o sindromu nemirnih nogu pisao je njemački liječnik Theodor Wittmaack, a točnu definiciju bolesti dao je švedski liječnik Karl-Axel Ekbom 1945. godine, te se po njima bolest naziva i Wittmaack-Ekbomov sindrom. Kasnije je uočeno da se radi o neurološkom poremećaju čija je podloga poremećaj u izlučivanju dopamina. Koncentracija dopamina prirodno je niža navečer, čime se može objasniti pojava simptoma u tom razdoblju. Prevalencija u općoj populaciji kreće se od 2 do 15%, a žene obolijevaju dvostruko češće od muškaraca.
Sindrom nemirnih nogu može se javiti bez poznatog uzroka, kao tzv. primarni poremećaj, ili može biti sekundaran, u sklopu neke druge bolesti i poremećaja. Osobe s primarnim oblikom sindroma nemirnih nogu vrlo često imaju pozitivnu obiteljsku anamnezu. Primarni sindrom nemirnih nogu karakterizira raniji nastup simptoma, sporiji tijek bolesti, ali i bolja prognoza. Najčešće se javlja prije 40. godine života, katkad već u ranom djetinjstvu, kad se često pogrešno tumači kao sindrom hiperaktivnog djeteta, ADHD ili kao bolovi u nogama zbog rasta kostiju. Sekundarni oblik sindroma nemirnih nogu obično se javlja nakon 40. godine života, najčešće u sklopu nedostatka željeza. Nadomjestak željeza kod osoba s ovim sindromom poboljšava motorne i osjetne simptome, poboljšava san, smanjuje pospanost, umor, depresivnost i podiže kvalitetu života. Bolest je zabilježena i kod manjka folne kiseline i magnezija, može se javiti i u sklopu trudnoće, šećerne bolesti, bolesti štitnjače, oštećenja perifernih živaca, Parkinsonove bolesti, alkoholizma, reumatoidnog artritisa ili nekih drugih autoimunih bolesti.
Da se radi o ozbiljnom poremećaju također dokazuje činjenica da su smetnje koje izaziva RLS mjerljive sa smanjenjem kvalitete života izazvane depresijom ili šećernom bolesti. Novija istraživanja pokazuju kako sindrom nemirnih nogu često ostaje nedijagnosticiran, te se dijagnoza ne postavlja dovoljno često.
U liječenju Sekundarnog sindroma nemirnih nogu prvenstveno treba liječiti uzrok: nadoknadu željeza i folne kiseline, regulirati vrijednosti šećera u krvi, liječiti Parkinsonovu bolest, poremećaje rada štitne žlijezde. Nemedikamentozno liječenje jednako tako je bitno, a preporuča se hodanje i istezanje, hladno/tople kupke, vježbe opuštanja, umjerena tjelovježba tijekom dana (ne uvečer), masaža donjih udova. Neizostavni dio liječenja je higijena spavanja što uključuje izbjegavanje spavanja tijekom dana, odlazak na spavanje i buđenje u približno isto vrijeme. Također treba izbjegavati kofein, alkohol, nikotin.
Izuzetno je važno doći do ispravne dijagnoze te što ranije započeti s adekvatnim liječenjem kako bi se smanjila patnja bolesnika u smislu nesigurnosti, manjka povjerenja, krive ili pretjerane upotrebe lijekova te dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti. Posebice je potrebno misliti na postojanje RLS-a kod medicinske obrade osoba s nesanicom.