Brinite se, ali u razumnoj mjeri!

Kriza izazvana pandemijom koronavirusa poprimila je razmjere globalne krize i uspješnost njezina prevladavanja neizbježno će ovisiti o uspješnosti strategija globalnih razmjera. No, iako globalan, ovaj problem jako ovisi o odgovornosti i ponašanju pojedinaca, bez obzira na njegov status ili dosadašnji društveni utjecaj, odjednom – svi postajemo jednako važni (što je na početku rezultiralo snažnom homogenizacijom ljudi koja se već sad brzo topi, ali to je neka druga tema).

Osim toga, ovaj problem svakog od nas dotiče na vrlo osobnoj, pojedinačnoj razini. Svi mi pokušavamo pronaći neki svoj način dogovora sa sudbinom kako uz neizbježna odricanja koja slijede organizirati vlastiti život, presložiti prioritete, zaštititi sebe i bližnje. Koliko ćemo u tome biti uspješni u velikoj mjeri ovisi o tome koliko dobro smo informirani, koliko su nam očekivanja realna i koliko dobro poznajemo osnovne psihološke mehanizme suočavanja s krizom.

– U skladu s definicijom kriznog događaja, tijekom i neposredno nakon njega, mi se suočavamo s tim da svi naši dosadašnji mehanizmi suočavanja s problemima nisu dostupni, djelotvorni i/ili dostatni za uspješno prevladavanje problema. Odrasloj osobi s određenim životnim iskustvom te brojim problematičnim situacijama koje je do sada prevladala na više ili manje uspješan način (ali ipak prevladala, ili bar preživjela!) teško je pojmiti da se odjednom suočava s nečim što je neusporedivo sa svim do sada. Naš mozak kao da odbija prihvatiti da su naše dosadašnje znanje i vještine neupotrebljivi ili nedostatni za rješavanje problema za koji do jučer nismo ni znali da postoji. Dojam da poznajemo sebe, svoje potencijale i način na koji funkcionira svijet stvara nam osjećaj predvidljivosti i sigurnosti. To je tzv. naivni optimizam koji zapravo nije realan, ali nama olakšava život. Urušavanje te slike neizbježno rezultira osjećajem gubitka kontrole, nepredvidljivosti, nesigurnosti i straha. Iz perspektive rada s pacijentima s anksioznim i depresivnim poremećajima rekla bih da život često zna imati bizaran smisao za humor – puno puta ljudi se danima, mjesecima, a nekad i godinama brinu oko stvari koje se nikada ne dogode, a kad se doista dogodi nešto krupno i okrene im život naglavačke, najčešće se radi o stvarima koje čovjeku ni u ludilu ne bi pale na pamet… Osim toga, ljudi često imaju dojam da si odgovoran onoliko koliko se brineš, pa ako se brineš malo – onda si malo odgovoran, ako se brineš puno – onda si puno odgovoran, time “logično” i sigurniji. Psihološki briga, kao i bilo koji oblik straha ima svoju funkciju, oni su naši dobronamjerni suradnici koje treba poštovati. Njihova je zadaća da nas upozore i motiviraju na neki oblik zaštitnog ponašanja, ali onog trenutka kad mi poduzmemo ono što treba, a oni i dalje ne posustaju, nego narastu do razmjera kada oni kontroliraju nas, a ne mi njih, oni postaju destruktivni, iscrpljuju pojedinca i zapravo urušavaju njegove potencijale za daljnje kvalitetno suočavanje s problemima. Ja to zovem ‘paradoks odgovornosti‘, kada osoba iscrpljena vlastitom prevelikom odgovornošću u situacijama u kojima to nije nužno, u ključnom trenutku kolabira i nema snage za tzv. odgovorno ponašanje. Dakle, brinite se, ali u razumnoj mjeri!

PROCES ŽALOVANJA

– Kako krizni događaji imaju za posljedicu neki stvarni ili potencijalni gubitak (osoba, dobara, vrijednosti važnih za pojedinca), oni neizbježno aktiviraju proces žalovanja. Pojednostavljeno rečeno, zbog pandemije koronavirusa čovječanstvo danas gotovo na globalnoj razini prolazi neki oblik žalovanja. Nekome je zbog korone umro netko blizak, netko je bio bolestan ili je netko njegov bio bolestan, nekome je posao u riziku, netko je već izgubio posao, smanjeni su mu prihodi, nema druženja, putovanja i one kvalitete života na koju smo naviknuli… Ono što većinu najviše muči jest to da su razmjeri posljedica još uvijek neizvjesni, da nismo sigurni što smo sve izgubili ili što ćemo tek izgubiti, na koji oblik pomoći možemo računati, a na koji ne, koliko će on biti efikasan… Trebamo oplakati, a još uvijek ne znamo za čim sve zapravo plačemo, što možemo očekivati od okoline, pa neizbježno zapinjemo u fazama žalovanja. Većina nas je do sada odradila fazu šoka i nevjerice, više se ne čudimo koroni, znamo da je tu oko nas i da neće samo tako nestati. Većina još uvijek odrađuje valove tuge, proživljava osjećaj zakinutosti, nepravde, ljutnje, depresivnosti, pitamo se čime smo to zaslužili… pa, ovisno o novim informacijama, tu idemo malo gore, malo dolje, i tako ćemo se vjerojatno klatiti na emocionalnoj klackalici sve dok nam se ne iskristalizira neka slika budućnosti, nakon čega ćemo krenuti ozbiljnije pregovarati sa sudbinom i samima sobom – kakav oblik života je moguć u novonastalim uvjetima, kakvi su nam prioriteti, koja nam je sad definicija sigurnosti i kvalitete života i kako to možemo postići? Stare navike i stil života su nam još uvijek u kolektivnom sjećanju duboko ukorijenjeni, tako blizu, a tako daleko, uvučeni pod kožu i teško nam je od njih odustati… To je razumljivo, žalovanje je proces koji je vrlo osoban bez obzira na to što je problem globalan, svatko ima svoj tempo, ali dijelom baš zbog toga dio nas uporno inzistira na starom normalnom, što onda uključuje i otpor prema maskama, držanju distance i sl., time svima otežavajući borbu protiv korone.

– Psiholozi od početka upozoravaju na to koliko je ljudima osjećaj kontrole nad vlastitim životom važan te koliko je bitno da, ako ne možemo kontrolirati ono što nam je najvažnije, pokušamo tu svoju potrebu kanalizirati na nešto drugo, konstruktivno. Što bi rekli The Rolling Stones: You can‘t always get what you want, But if you try sometime you‘ll find, You get what you need! Ako pojedinac ne pronađe konstruktivan način zadovoljavanja svoje potrebe za kontrolom, on će je najvjerojatnije usmjeriti na simbol onoga što mu tu kontrolu oduzima. Nažalost, u ovom slučaju su to često baš maske, jedno od najefikasnijih sredstava borbe protiv korone, pa tako želja za demonstracijom vlastite slobode na kraju rezultira ograničavanjem te iste slobode i slobode drugih, što smo nažalost i prečesto vidjeli posljednjih tjedana.

POMAKNUTA AGRESIJA

– Odabir određenih oblika ponašanja pojedinca često je rezultat više mehanizama. Tako je i kod otpora prema maskama, kako taj otpor nije izazvan samo jednim mehanizmom, tako se jednim mehanizmom neće ni riješiti. Neke mehanizme sam već spomenula, ali svakako ne bih htjela izostaviti fenomen pomaknute agresije. Mi smo evolucijski isprogramirani da na opasnost i agresiju reagiramo reakcijom bori se ili bježi, koja nas u nekoliko milisekundi opskrbi energijom potrebnom za obranu ili bijeg, što uključuje porast mišićne snage, smanjenje samokontrole, a da oprostite na izrazu – i privremenim smanjenjem kapaciteta logičnog zaključivanja. Ako se radi o neposrednoj fizičkoj opasnosti, mi ćemo tu energiju “ispucati” na neprijatelja koji nas ugrožava, imat ćemo jasnu informaciju kad je opasnost prošla, a umor koji uslijedi nakon toga će nas prirodno opustiti. Ali ako se radi o “nevidljivom neprijatelju”, za kojeg ne znamo otkud bi nas i kada mogao napasti, nema jasne informacije kad je opasnost prošla, alarm opasnosti postane preosjetljiv, pa se prečesto pali. Zbog toga mi svako malo dobijemo novu, nepotrebnu porciju hormona stresa – što nije dobro ni za nas ni za našu okolinu. Ako nam se zbog lažnih alarma tijelo prečesto mobilizira za borbu ili bijeg, imamo porast psihofizičke napetosti, ili pojednostavljeno – sve smo kraćeg fitilja i sve više skloni agresiji. Kad ne možemo ispucati agresiju na stvarnog neprijatelja, lako se dogodi da je ispucamo na prvog tko nam je pri ruci, ili na – masku!

– Još jedan od faktora koji bitno utječe na discipliniranost pri nošenju maski je taj što čovjek bitno drukčije reagira na nešto kad to MORA negoli kad to ŽELI. Ako netko nosi periku zbog gubitka kose nakon kemoterapije, to je praćeno bitno drukčijim osjećajem i motivacijom negoli ako se radi o modnom izričaju i izboru. Ili puno prozaičnije, kroz povijest imamo puno primjera kada su ljudi zbog puno bizarnijih razloga ograničavali vlastitu slobodu, pri tome vjerujući da time povećavaju vlastitu slobodu i/ili kvalitetu života (npr. nošenje korzeta u 19. st., meni osobno bi u tu kategoriju pripadale cipele s visokom potpeticom).

Prema definiciji kriznog stanja vrijeme za kvalitetne i sveobuhvatne psihološke intervencije u kojima su pojedinci najotvoreniji za suradnju je unutar 4 – 6 tjedana od početka krize. Ako u tom razdoblju dobivaju dosljedne i provjerene informacije od vodećih autoriteta (u ovom slučaju Stručnog stožera, znanstvenika i epidemiologa), veća je vjerojatnost i da će razviti kvalitetan model adaptacije na novonastalu situaciju. Ako su informacije i preporuke međusobno kontradiktorne i nedosljedne, pravila postaju relativna, za jedne vrijede, za druge ne vrijede, ili je nešto jako opasno ili nije uopće opasno, zbog čega pojedinci postaju skloniji ekstremnim oblicima reagiranja – pretjeranom oprezu ili pretjeranom manjku opreza. Pri tome nije rijetkost da svaki ekstrem, umjesto da korigira (što mu je najčešće početna namjera), zapravo pojačava onaj drugi. Tako nije rijetkost da ovih dana od klijenata čujem kako u njihovoj obitelji postoji svojevrstan rat između dvije struje – one koja “maltretira ekstremnim mjerama” i struje “neodgovornih”. Kako je društvo svojevrsna “velika obitelj”, ne čudi preslikavanje ovog modela na veće brojke.
Kako smo u situaciji da ćemo ili zajednički pobijediti ili zajednički izgubiti, dijeljenje u suprotne tabore nam je luksuz koji si ne bismo trebali priuštiti. Približavanje tih tabora moguće je jedino uz kvalitetno informiranje, a ponekad i osvještavanje toga da ljudi pod pritiskom ponekad kažu i rade i ono što doista ne misle. Jedan od osnovnih preduvjeta za uspješno rješavanje problema je taj da se on ne prikazuje ni manjim ni većim nego što stvarno jest. Ako se toga budu držali svi koji s pozicije autoriteta u javnosti govore o problemima izazvanim pandemijom koronavirusa, šanse su nam puno veće… Pazite na sebe i druge!

Danijela Bučević
Objavljeno 25. srpnja, 2020.

https://www.glas-slavonije.hr/

PITAJ LIJEČNIKA

Niste pronašli odgovor na pitanje koje vas zanima? Ovdje upišite svoje pitanje i naši liječnici će vam odgovoriti u najbržem mogućem roku.
POŠALJITE PITANJE