KRATKI POJMOVNIK BOLESTI ŠTITNJAČE

 Difuzne bolesti štitnjače (one koje zahvaćaju cijelu žlijezdu)

Difuzna struma (struma simplex – obična guša) je u cijelosti jednakomjerno povećana štitnjača uz normalno lučenje hormona. Uglavnom se smatra da je posljedica apsolutnog ili relativnog manjka joda u prehrani – tzv. Endemska guša koja danas u Hrvatskoj praktično više ne postoji – ili je genetski uvjetovana slabijom proizvodnjom po jedinici volumena tkiva – sporadična (familijarna) guša. Rijetko i neki vanjski utjecaji mogu dovesti do povećanja štitnjače ovog tipa (intenzivna prehrana određenim biljkama, trudnoća, pubertet, intenzivno pušenje).

Akutni tireoiditis (bakterijska, zarazna upala štitnjače) ide uz temperaturu, bolove, katkada sa stvaranjem gnojnih nakupina (apscesa), a liječi se antibiotski, rijetko i kirurškim čišćenjem – drenažom.

Subakutni tireoiditis (morbus de quervaine – virusna, zarazna upala štitnjače) se javlja najčešće nakon virusnih infekcija gornjih dišnih puteva s bolom u prednjoj vratnoj regiji. Na pipanje se nalazi povećana, tvrda, glatka i bolna štitnjača, a laboratorijski povišena sedimentacija. Prolazno se može javiti blaga hipertireoza (višak hormona štitnjače). Bolest može trajati nekoliko tjedana (pa i mjeseci) i najčešće prolazi bez posljedica. Rijetko izazva kasnu blažu hipotireozu (manjak hormona štitnjače).

Kronični limfocitarni tireoiditis (morbus hashimoto, trajna nezarazna upala štitnjače) je autoimuna bolest u kojoj žlijezda može biti povećana, normalne veličine ili smanjena, ali je gotovo neizostavno promijenjene strukture. U početku se može javiti blaga prolazna hipertireoza, a krajem bolesti razvija se terminalna (trajna i potpuna) hipotireoza. U većini slučajeva nađu se povišena antitijela protiv štitnjače (antitg i antitpo at) kojima se autoimune bolesti prvenstveno i dokazuju. Klinički se nalazi tvrda, neravna, bezbolna žlijezda. Ultrazvukom se tijekom vremena uoči karakteristična slika.

Difuzna hipertireoza (morbus basedowi, Gravesova bolest – pojačani rad štitnjače uz povećanje iste, ne uvijek i prisutno) je autoimuna bolest kod koje povišena antitijela izazivaju privremeni pojačani rad (napad traje više mjeseci, katkada i godina). Očne manifestacije bolesti – izbuljene oči -izazvane su grčem očnih kapaka te otokom dna očne duplje. Ovaj ne uvijek prisutni, ali tipični simptom bolest ne mora slijediti odgovor štitnjače na liječenje. Tipičan ultrazvučni nalaz dosta je specifičan za hipertireozu, pogotovo ako je praćen proširenim krvnim žilama te pojačanim protokom kod pregleda dopplerom. Bez laboratorijske obrade ne može se donijeti definitivna dijagnoza. U žena javlja se znatno češće, kao i većina drugih bolesti štitnjače.

Fokalne bolesti štitnjače (kvrge, čvorovi u štitnjači)

Koloidna cista je vrsta promjene gdje tvorba sadrži manju ili veću količinu želea koji i inače, na mikroskopskoj normalnoj razini, čini rezervu hormona u žlijezdi. Obična cista je vrsta promjene gdje tvorba sadrži neki tip tekućine koji uglavnom ne sadržii hormone, npr. sukrvicu ili krv u slučaju pucanja kakve kapilare. Ovakva cista, kada jeu nastajanju, jedina je fokalna promjena štitnjače koja uistinu može boliti neko vrijeme, sve druge izazivaju osjećaj knedle, ali samo ukoliko su dovoljno velike za to, što uglavnom nije slučaj statistički govoreći.

Adenom je dobroćudni, očahureni tumor štitnjače koji može biti različite veličine. Neki adenomi mogu sami proizvoditi hormone te biti hiper funkcionalni pa se tada zovu toksični (morbus plummer). Iz samog izgleda čvora ne može se zaključiti o njegovoj funkcionalnosti i prirodi. Da bi se postavila dijagnoza potrebna je ciljana citološka analiza, hormonalna obrada, a kod sumnje na hiperfunkcionalni čvor i scintigrafska obrada.

Papilarni karcinom je najčešći rak s oko 60-70% od ukupnog broja karcinoma štitnjače. To je spororastući tumor, širi se (metastazira) uglavnom u suprotni režanj štitnjače i u limfne čvorove vrata i vrlo je blage naravi.

Folikularni karcinom u ukupnom broju karcinoma štitnjače sudjeluje s oko 25%. Ovaj tumor se širi i krvlju (hematogeno).

Medularni karcinom je rjeđi tumor stanica u štitnjači koje luče hormon kalcitonin pa i on može biti hormonalno aktivan; ujedno je prilično agresivan. Taj je karcinom u oko 20% familijarnog tipa i može biti udružen s drugim bolestima, a ukoliko postoji genetska potvrda u principu se preventivno skida cijela štitnjača kao da tumor već postoji, čak i u djece. Anaplastički karcinom je brzorastući najzloćudniji tumor uopće pa i štitnjače. Vrlo brzo razara tkivo, prodire u okolne strukture vrata i kod njega nema izlječenja (osim slučajno).

Dijagnostika (istraživanje)

stitnjacanl

Scintigrafija (slikanje štitnjače nakon primjene radioaktivnih izotopa) pruža jedinstvenu kombinaciju anatomskih i fizioloških podataka koja se ne može postići niti jednim drugim postupkom te ostaje nezamjenjivom u rješavanju nekih kliničkih pitanja, prvenstveno postavljanja dijagnoze autonomnog odnosno toksičnog adenoma. Uporaba ionizirajućeg zračenja čini često ponavljanje pretrage nepoželjnim. Tek je ultrasonografija (slikanje štitnjače uporabom ultrazvuka) u rutinskoj dijagnostici stavila kliničarima na raspolaganje bezopasnu metodu koja dozvoljava onoliki broj ponavljanja koliko je potrebno, a pokazuje prvenstveno anatomske promjene, tek se posredno može nešto zaključivati o mogućim promjenama funkcije.

Određivanje protežnosti štitnjače i odnosa sa okolnim strukturama do pojave ultrasonografije klinička praksa nije raspolagala brzom, učinkovitom i neškodljivom metodom za in vivo (u živoga) određivanje odnosa i protežnosti organa. Dvodimenzionalna ultrasonografija omogućila je lagano i jednostavno određivanje svih triju dimenzija koji se zatim rabe u matematičkim formulama za izračun veličine i težine. Greška metode kreće se u rasponu od cca 3 do 12% (ako se mjerenje dimenzija vrši lege artis – po pravilima struke), što dozvoljava praćenje vrlo malih promjena volumena žlijezde ili tvorbi u njoj. Veliki, a posebice žilavi i/ili okoštali čvorovi često izazivaju pomicanje i/ili pritisak na dušnik. Umjesto rendgenskog snimanja vrata, kako bi se izbjeglo nepotrebno izlaganje x-zrakama, može se izvršiti ultrasonografsko određivanju pomaka.

Ultrasonografija (ultrazvuk štitnjače) kao pomoć u dijagnostičkim i terapijskim intervencijama.

Citopunkcija jest nabadanje tvorbi tankim iglama kako bi se dobio mikroskopski materijal koji sa velikom preciznošću može reći više o prirodi strukture koja se ispituje. Uz pomoć ultrazvučnog nadzora mogu se pogoditi promjene već od 5 mm u promjeru, uz nešto sreće i manje. Uvođenje igle može poslužiti i za liječenje. Najstarija uporaba je bila vađenje tekućine iz većih cističnih tvorbi. Ukoliko se cista vremenom ponovo napuni uputno je nakon ponovnog pražnjenja ubrizgati sredstvo koje izazove slijepljivanje stijenki (sklerozacija) pa se takve ciste obično više ne pune. Slično se postupa i kod kemoablacije (kemijsko spaljivanje) čvrstih tumora, prvenstveno toksičnih adenoma u bolesnika kod kojih se želi izbjeći izlaganje ionizirajućem zračenju (npr. radi trudnoće).

Laboratorijska ispitivanja određuju se  T3, T4 (hormoni štitnjače) i TSH (hormon hipofize) koji su u negativnoj biološkoj povratnoj svezi, antitijela štitnjače te bjelančevina tireoglobulin (TG).

  • T3, T4 povišeni, TSH snižen = hipertireoza radi bolesti štitnjače
  • T3, T4 sniženi, TSH povišen = hipotireoza radi bolesti štitnjače
  • T3, T4 sniženi i TSH snižen = hipotireoza radi bolesti hipofize
  • T3, T4 povišeni i TSH povišen = hipertireoza radi bolesti hipofize
Graničnim nalazom (subkliničke) hipo ili hipertireoze se smatra  T3, T4 još u granicama normale, a TSH povišen ili snižen. U svim drugim bolestima štitnjače hormoni su u granicama normale (osim katkada prolazno promijenjeni u tireoiditisima). Antitijela su povišena u Basedowu i Hashimotu (razina se može mijenjati pod terapijom ili spontano). TG kod praćenja stanja bolesnika sa karcinomom nakon operativne i radioterapije.

Terapija (liječenje bolesti štitnjače)

Povećanja štitnjače i kvrge u njima mogu se liječiti ili ne moraju, ovisno o prisutnosti smetnji. Karcinomi i promjene rada štitnjače moraju se liječiti.

Supresija (blokada) snižava se TSH izvana danim tiroksinom (T4) u liječenju obične i kvrgave guše. Najbolji rezultat smanjenja veličine štitnjače je do 70% (obično 30-60% nakon 1 godine liječenja), a može se provoditi godinama. Nemoguća je kod nekih čvorova te Basedowljeve bolesti; u slučajevima nekih drugih bolesti i stanja organizma nije preporučljiva. Prevelika proizvodnja tiroksina se blokira tireostaticima u hipertireozi do pojave spontanog smirivanja. Ukoliko se to ne desi u roku od 1 g. Preporuča se definitivno liječenje radioaktivnim jodom, operativno samo u slučajevima velikih štitnjača ili vrlo velikih toksičnih adenoma.

Supstitucija (nadomjestno liječenje) tiroksinom u hipotireozi bilo kojeg uzroka, privremeno ili doživotno, ovisno o uzroku.

Antibiotska / simptomatska terapija u akutnom tireoiditisu / u subakutnom tireoiditisu (salicilat; kortikosteroidi samo u izuzetno teškim slučajevima jer produljuju trajanje bolesti).

Radioterapija sa radioaktivnim jodom i131 u difuznoj hipertireozi (ubrzava prirodni nastup hipotireoze) te toksičnim i autonomnim adenomima (nakon supresije normalnog tkiva). Daje se i za likvidaciju ostataka štitnjače kod totalne tireoidektomije (potpuno kirurško uklanjanje štitnjače) radi karcinoma kao i liječenje metastaza koje nakupljaju jod.

Kemoablacija ubrizgavanje alkohola ili drugog sklerozantnog sredstva (npr. za vene) kao alternativa radioterapiji ili kirurgiji kod aktivnih adenoma ili čvorova koji smetaju pritiskom u kirurški riskantnih bolesnika.

Kirurgija rijetko u Basedowljevoj bolesti osim kod izuzetno velikih žlijezdi. Jedino sredstvo kod velikih, posebice okoštalih, čvorova koji pritišću dušnik ili ga razmekšavaju. Obavezna u kombiniranom liječenju karcinoma.

 

PITAJ LIJEČNIKA

Niste pronašli odgovor na pitanje koje vas zanima? Ovdje upišite svoje pitanje i naši liječnici će vam odgovoriti u najbržem mogućem roku.
POŠALJITE PITANJE