Tahikardija – povećanje broja otkucaja srca iznad fiziološke granice

Tahikardija

Dok mirujemo, spavamo ili naizgled ne radimo ništa, jedan perpetuum mobile u nama neumorno radi. Štoviše, suptilno nas na to podsjeća otprilike svake sekunde u obliku pulsa. Pričamo, naravno, o srcu. Možemo ga definirati i usporediti sa bezbroj fino ugođenih strojeva koje poznajemo, no ovo je jedini mehanizam o čijem neprekidnom radu direktno ovisi naš život.

Bez da idemo u tehničke detalje, u zidu srca postoji tvorba, tzv. sinoatrijski čvor (SA), koji generira električni impuls koji stimulira kontrakciju srčanog mišića. Možemo ga usporediti sa dirigentom, bez čijeg znaka orkestar ne može započeti svirati, a niti može svirati ujednačenim tempom bez da prati što pokazuje dirigent. Normalni ritam srca zove se, dakle, sinusni ritam. Kod odrasle osobe normalni ritam, tj. frekvencija u mirovanju iznosi 60-100 otkucaja u minuti. Sve ispod 60 naziva se bradikardija, a sve iznad 100 tahikardija.

Za bolje razumijevanje tahikardije, bitno je znati još neke podatke o putovanju impulsa. Od spomenutog sinoatrijskog čvora (smješten u zidu desnoga atrija), impuls putuje do atrioventrikulskog čvora (nalazi se na granici atrija (pretklijetke) i ventrikula (klijetke)). Zadaća AV čvora je usporiti prijenos impulsa prema ventrikulima i na taj način koordinirati njihove kontrakcije. Hisov snop pronosi impuls duž interventrikulskog septuma, da bi se na kraju razgranao u tzv. Purkinjeova vlakna koja tvore finu mrežu kojom se impuls širi kroz mišićne stanice oba ventrikula.

Tahikardija je klasificirana prema mjestu na kojem dolazi do promjene ritma, tj. frekvencije.

Tako razlikujemo dvije vrste tahikardije, prema mjestu nastanka:

  • Supraventrikulska tahikardija (SVT), nastaje iznad ventrikula (klijetke), odnosno u atrijima, tzv. pretklijetkama
  • Ventrikulska tahikardija (VT), koja nastaje u ventrikulima (klijetke)

Postavljanje ispravne dijagnoze o izvoru tahikardije je od izuzetne važnosti, zbog njihovih različitih prognoza. Naime, ventrikulske tahikardije u pravilu imaju nepovoljniju prognozu i najčešće su rezultat ozbiljne bolesti srca. S druge strane, supraventrikulske aritmije imaju znatno povoljniju prognozu.

SUPRAVENTRIKULSKA TAHIKARDIJA (SVT)

SVT mogu biti sinusne, tj. one koje nastaju u sinoatrijsko, čvor (SA) čvoru, zatim one koje nastaju u atriju izvan SA čvora te one koje nastaju u AV čvoru.

Sinusnu tahikardiju iskusila je velika većina odraslih osoba, jer je ona odgovor na neki fiziološki podražaj (npr. kod treninga, penjanja uza stube ili bilo kojeg drugog fizičkog rada) ili reakcija na emocionalan podražaj (kod iznenadnog šoka ili straha). Može biti i patološka, ukoliko nastaje zbog febrilnog stanja, dehidracije, anemije i sl.

Ako se sinusna tahikardija javi u mirovanju i nema objektivne potrebe organizma za većom frekvencijom srca, govorimo o tzv. neprikladnoj sinusnoj tahikardiji. Uzrok je nejasan, a spekulira se da se radi o neadekvatnoj autonomnoj regulaciji te poremećaju na neurohormonalnoj razini. Osobe sa tim problemom često pate od anksioznosti.

Treća vrsta sinusne tahikardije nosi akronim POTS (postural orthostatic tachycardia syndrome), a u stvari je neadekvatni odgovor na promjenu položaja tijela iz ležećeg u stojeći položaj.

Ostale SVT koje nisu sinusne, javljaju se zato jer se impuls iz nekog razloga vraća ponovno u atrij i na taj način nastaje krug u kojem se impuls ponavlja što rezultira većom srčanom frekvencijom

Što se simptoma tiče, tipične su palpitacije, osjećaj tjeskobe i nelagode u prsištu. Također se mogu javiti i vrtoglavica i dispneja pa čak i gubitak svijesti.

SUPRAVENTRIKULSKA TAHIKARDIJA

Dijagnostika SVT

Zlatni standard u dijagnostici tahikardije je 12-kanalni EKG. Na temelju tog nalaza, liječnik odlučuje hoće li pacijenta poslati na dodatne pretrage: 24-satni Holter EKG-a, ultrazvuk. Invazivne dijagnostičke pretrage rade se također ako je to potrebno, uz što se obično izvodi i terapijski dio zahvata.

Liječenje SVT

Glede terapije SVT, na raspolaganju nam je nekoliko opcija. Tzv. Valsalvin manevar je pokušaj forsiranog izdisaja uz zatvoren glotis. Sljedeća je masaža karotidnog sinusa (točno određena anatomska struktura locirana na obje strane vrata). Ne uspije li se tim tehnikama vratiti sinusni ritam, sljedeći korak je medikamentozna terapija od koje je najučinkovitiji adenozin, ali se koriste i beta-blokatori te blokatori kalcijevih kanala. Ako stanje pacijenta nije stabilno, pristupa se kardioverziji (elektrošok).

Od invazivnih terapijskih metoda, koristi se radiofrekventna ablacija.

VENTRIKULSKA TAHIKARDIJA (VT)

Pod ventrikulskom tahikardijom (VT) se podrazumijeva frekvencija srca iznad 100/min kojoj je mjesto nastanka ispod Hisovog snopa. Za razliku od SVT, gotovo uvijek se javlja kod bolesnog srca, iako je poznat i idiopatski oblik.

Kod VT, dakle, električni impuls ne nastaje u SA čvoru, već u ventrikulima. Svaka kontrakcija koja svoj izvor ima u ventrikulima, naziva se preuranjena ventrikularna kontrakcija ili ventrikulska ekstrasistola. Kod ventrikuske tahikardije, frekvencija srca može biti i 250 otkucaja u minuti (cca 4 otkucaja u sekundi), a kod tako brzih kontrakcija, klijetke se ne stignu adekvatno napuniti krvlju. Zbog toga organi nisu u dovoljnoj mjeri opskrbljeni krvlju, a ni mozak nije iznimka pa se razvijaju simptomi: presinkopa (slabost, omaglica, znojenje, suženi vid, itd.), odnosno sinkopa (potpuni gubitak svijesti). Prisutne su, naravno, palpitacije. Mogući su i simptomi koje na prvi pogled ne bismo povezali s poremećajem rada srca, npr. gastrointestinalni simptomi (mučnina, bol u epigastriju).

Rizični faktori za pojavu VT su prethodni infarkt miokarda, strukturna bolest srca te iznenadna srčana smrt u obiteljskoj anamnezi.

Dijagnostika VT

Od dijagnostičkih metoda na raspolaganju su neinvazivne (12-kanalni EKG, testovi opterećenja, Holter EKG, UZV, MR srca te nuklearne dijagnostičke metode) i invazivne metode (koronarna angiografija, elektrofiziološko ispitivanje srca).

Ventrikulska tahikardija VT

Liječenje VT

U liječenju tahikardije cilj je otklanjanje simptoma aritmije te minimalizirati rizik od iznenadne srčane smrti. Uz farmakološku terapiju, napredak tehnologije je omogućio i nefarmakološko liječenje.

Temelj farmakološke terapije kod liječenja VT čine beta-blokatori, no koriste se i drugi antiaritmici. Nefarmakološki pristup uključuje ugradnju kardiovertera-defibrilatora (ICD), te ablaciju. Ablacija može biti kateterska ili kirurška. Radi se o metodi kojom se ciljano oštećuje dio miokarda odgovoran za nastanak VT.

 


Pogledajte usluge koje nudimo na odjelu Kardiologije i naručite se na pregled!

Kardiologija