Važnost mentalnog zdravlja u pandemiji!

O važnosti mentalnog zdravlja, posebno u doba pandemije, u članku govori psihologinja Poliklinike Aviva, prof. Danijela Bučević. "Evidentno se osjeća značajno veća popunjenost psihijatrijskih i psiholoških ambulanti, a vidljiv je i porast konzumacije antidepresiva i anksiolitika. Dakle, ljudi češće traže pomoć nego prije, ali dosta smo još daleko od destigmatizacije psiholoških problema… Poslovnim rječnikom, ima tu još dosta prostora za napredak. Još uvijek je (pre)velik broj onih koji se srame odlaska psihologu / psihijatru, kriju to od okoline, ili dobivaju komentare kako ne bi trebali ići jer je to sramota za njih i obitelj. Ukoliko Vam sve što sami poduzmete ne pomogne, ili ne pomogne u dovoljnoj mjeri, svakako zatražite stručnu pomoć. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to važno. "

Jedno od češćih pitanja koje čujem zadnjih dana je: „Zašto je danas mentalno zdravlje važnije no ikada?”. Vjerujem da se slažemo da je važnije biti u dobroj fizičkoj kondiciji i zdravlju ako nas nosi divlja voda, nego ako plivamo u mirnom moru ili možda 50 metarskom bazenu. Isto tako, važnije je biti dobrog mentalnog zdravlja u izvanrednim životnim okolnostima, nego li u mirnoj svakodnevnici. U mirnoj svakodnevnici čovjek je izložen manjem stresu i naporima, može ih bolje rasporediti, odmoriti kad treba, lakše je predvidjeti opasnost i organizirati pomoć. Što su izazovi veći, opasniji i duže traju, mi smo iscrpljeniji, brže i lakše gubimo kontrolu nad situacijom, to nas izbezumljuje , a rizik od opasnosti raste. Da pojednostavim – što je kiša jača, to Vam treba veći i čvršći kišobran. Ako je kiša manja – i slabiji kišobran može poslužiti svrsi. To je odgovor na pitanje – zašto je mentalno zdravlje danas izrazito važno. A sad, „ zašto je mentalno zdravlje važnije nego ikada?“, oko toga bi se dalo diskutirati. Naime, iako današnje generacije ne pamte ovako zahtjevnu i kompleksnu nepogodu globalnih razmjera, brojne generacije prije nas prolazile su neke druge, nama više ili manje poznate katastrofe: prvi i drugi svjetski rat, kuga, kolera, španjolska gripa, da ne nabrajam dalje. S aspekta ljudske povijesti to nije tako davna prošlost. Vjerojatno je i našim precima izgledalo da je zbog nepogoda koje su ih zadesile čovječanstvo ugroženo, da se nikad neće oporaviti. Istina, nije u sjajnom stanju, ali oporavilo se od puno toga. U tom duhu, svakako treba biti svjestan izrazito negativnog utjecaja pandemije corona virusa na mentalno zdravlje ljudi, raditi na detekciji i sanaciji nastale štete. Ali, isto tako treba biti svjestan da je ljudska vrsta kroz povijest pokazala visoke kapacitete regeneracije i stvaranja tzv. psihološke otpornosti, tj. sposobnosti prilagodbe pri suočavanju s različitim tragedijama, traumama i značajnim životnim stresorima.
Psihološku otpornost određuje pet čimbenika:

  1. kognicija (način na koji razmišljamo),
  2. emocije (način na koji emocionalno reagiramo),
  3. ponašanje,
  4. fizička aktivnost,
  5. okolinski faktori (obitelj, zajednica, društvo).

Upravo na tih pet čimbenika baziraju se smjernice za psihološku pomoć u kriznim situacijama. Pri tome je važno prepoznati resurse kojima osoba raspolaže, ali i to da se problemima pristupi aktivno, bez njihova podcjenjivanja ili precjenjivanja vodeći se uzrečicom – realizam je najbolja vrsta optimizma. Optimizam baziran na realnosti nam je neophodan da bi naše reakcije bile svrsishodne i efikasne, a mi se sačuvali samosažaljenja i preplavljenosti osjećajem bespomoćnosti koji su ubitačna kombinacija i garancija za neuspjeh.

Kako sami sebi ili svojim najbližima možemo pomoći da se osjećaju bolje? Kako potaknuti razvoj psihološke otpornosti?

Na planu razmišljanja važno je prepoznati potencijalne destruktivne obrasce razmišljanja u odnosu na situaciju. Osvijestiti ukoliko mozak nepotrebno i preintenzivno bombardiramo uznemirujućim informacijama (da li zaista vijesti trebamo slušati baš svaki dan, po mogućnosti više puta dnevno!?). Ukoliko smo stalno izloženi istim uznemirujućim informacijama, naš um se na njih automatizira, dalje ih nastavi ponavljati, počnemo upadati u mentalne centrifuge i onda nam je teško iz njih izaći van. K tome nas svaki put ispočetka emocionalno uznemiruju. Ako nas preplavi pesimizam dobro je zapitati se da li je čaša na pola puna ili na pola prazna, da li u svim lošim stvarima koje nam se događaju postoji i neka dobra? Ako smo zapeli za jedan kut gledanja, a on ne daje rješenje, korisno je porazgovarati sa nekim – dva para očiju obično vide bolje nego jedan, slično je i sa mozgovima ;). Ponekad je dobro i odmoriti um, na kratko se zabaviti drugim stvarima da se resetiramo od problema koji nas muči, nakon toga obično bistrije vidimo stvari. Ili kako kaže meni omiljeni Banksyijev grafit: „If you get tired, learn to rest, not quit.”. Od psiholoških tehnika po pitanju upravljanja negativnim automatskim mislima vrlo efikasnima se pokazuju tehnike relaksacije, posebno mindfulness meditacije koje su i u vrijeme socijalne izolacije vrlo dostupne u stručnim knjigama od kojih neke sadrže audio upute na CD-u, te na internetu.
Na planu emocija prvi korak je osvijestiti kako se uopće trenutno osjećamo, pokazati interes za druge i njihovo stanje – pitati njih kako se osjećaju, potaknuti da to što kvalitetnije izraze. Ovo nekome može djelovati banalno – kao, pa valjda znam kako se osjećam, čemu se to uopće pitati? Vjerujte, život i praksa pokazuju da je ovo pitanje sve samo ne banalno. Koliko sam samo puta od klijenata čula nešto tipa – „Znam da ćete me pitati, pa od jučer razmišljam kako sam, i još uvijek ne znam odgovor na to pitanje.“ Ili, jedan od najčešćih razloga zbog kojeg neki ljudi zatraže stručnu pomoć tek kad im se pojave teški psihički problemi – „Nisam primijetio / mislio da sam toliko loše.“ Ako ne znamo kako smo i ako ne pratimo reakcije svog tijela i uma na ono što radimo – kako ćemo znati da li imamo problem i da li nam nešto pomaže ili ne. Kao što ljudima lako može promaknuti kakvog su raspoloženja, tako im lako može promaknuti i to u kakvom su fizičkom stanju – da li su dovoljno naspavani, da li su gladni, žedni, iscrpljeni. U fazama visoke razine stresa, kad nam vegetativni (autonomni) živčani sustav podivlja, još je teže osloniti se na signale vlastitog tijela i tu je rizično stvari prepuštati slučaju – naprosto svjesno počnite voditi računa o vlastitom tijelu! Osigurajte si dovoljna sna (ako je ikako moguće), kvalitetno se hranite, šetajte, bavite se fizičkom aktivnošću. Njegujte bliske odnose, ozbiljne studije pokazuju kako su narušeni bliski odnosi i usamljenost štetniji za zdravlje nego li npr. pušenje, a bol je jača ako je proživljavamo sami nego li kad uz sebe imamo osobu koja nam je bliska (psi su u tom pogledu također vrlo efikasni ;). Boravite u prirodi – već pola sata šetnje šumom značajno snižava razinu kortizola, hormona stresa koji je zaslužan za veličinu tegoba izazvanih stresom. Ljekovitost prirode je toliko velika da se ljudi tijekom postoperativnog oporavka u bolničkim sobama brže oporavljaju ukoliko imaju pogled na prirodu, pri tome izvještavaju o manjem intenzitetu boli i traže manje analgetika!
Ukoliko Vam sve što sami poduzmete ne pomogne, ili ne pomogne u dovoljnoj mjeri, svakako zatražite stručnu pomoć. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to važno. Psihološki problemi znaju imati efekt grude snijega koja se baci sa vrha planine. Što je kasnije počnete obuzdavati ona je sve veća i brža, treba puno više snage i napora da bi se zaustavila. Izrazito dugo odlaganje traženja stručne pomoći može dovesti do kronifikacije tegoba koje su se ranije mogle zaliječiti, ali ovako imaju trajan, negativan utjecaj na mentalno zdravlje pojedinca.

Kako kao društvo stojimo sa mentalnim zdravljem u vrijeme pandemije i (de)stigmatizacijom osoba s mentalnim bolestima?

Evidentno se osjeća značajno veća popunjenost psihijatrijskih i psiholoških ambulanti, a vidljiv je i porast konzumacije antidepresiva i anksiolitika. Podaci nekih psihijatrijskih bolnica kažu da u ambulantnom tretmanu imaju 20% više pacijenata nego prijašnjih godina. Dakle, ljudi češće traže pomoć nego prije, ali dosta smo još daleko od destigmatizacije psiholoških problema… Poslovnim rječnikom, ima tu još dosta prostora za napredak. Još uvijek je (pre)velik broj onih koji se srame odlaska psihologu / psihijatru, kriju to od okoline, ili dobivaju komentare kako ne bi trebali ići jer je to sramota za njih i obitelj. U uvjetima porasta mentalnih tegoba i oboljenja u populaciji, posebice među mladima, ovakva pristup je luksuz koji si kao društvo ne bi smjeli dopustiti. Vrlo ozbiljno treba shvatiti rezultate studija koje govore kako je oko 25% studenata u Hrvatskoj tijekom zadnjih godinu dana imalo suicidalne misli. Iste podatke sam dobila i od klijentice iz Slovenije. Većina osoba sa suicidalnim mislima nikad neće pokušati suicid, ali dio hoće, a broj studenata sa suicidalnim mislima nam je 3-4 puta veći nego ranije … U velikom je porastu samoranjavanje kod adolescenata i to su alarmantni podaci. Adolescenti su u fazi intenzivnog formiranja vlastitog identiteta. Kao što dijete koje uči hodati sporije i teže prohoda ukoliko nema poticajnu okolinu i mogućnost testiranja snage vlastitih nogu, tako i adolescenti sporije i teže formiraju vlastiti identitet i razvijaju socijalne vještine ako im nedostaje kvalitetna socijalna interakcija. Njima se, i onako zahtjevan prelazak iz djeteta u odraslu osobu odvija u otežanim okolnostima. Teško im je procijeniti da li su njihove psihološke poteškoće normalna, prolazna reakcija na nenormalnu situaciju ili njihova osobna sustavna pogreška zbog koje su manje vrijedni od ostalih, što često rezultira znatnim manjkom samopouzdanja koji se onda manifestira kroz razne poremećaje (napadaji panike, anoreksija i dr.).

Kako zajednički možemo utjecati na porast mentalne otpornosti društva u cjelini?

Koliko god to ponavljam, čini mi se da nikad nije dovoljno…. Intenzitet anksioznosti i depresivnosti u direktnoj je vezi s količinom kontrole koju imamo nad vlastitim životom. Iako nam je ona uslijed pandemije corona virusa drastično smanjena, svejedno postoji puno stvari na koje možemo utjecati, koje možemo kontrolirati, pri tome je dobro početi od sebe samih. Da bismo mogli pomoći drugima najprije mi moramo biti u dobrom stanju. Adekvatna briga o sebi uvijek je prvi korak pomaganja drugima. Obzirom da je društvo živi organizam koji funkcionira po principi spojenih posuda, teško ikome može biti dobro ako je ljudima oko nas loše. Bez empatije, kooperativnosti, iskrenosti u prezentaciji samih sebe, kreiranja realnih očekivanja od drugih (prilagođeno okolnostima), pomaganja ranjivim skupinama teško će doći do oporavka. I da, primijetite li da Vama ili nekom Vama bliskom pokrenula ona gruda snijega sa planine – potražite i/ili predložite stručnu pomoć prije nego li dosegne veliko ubrzanje ?

PITAJ LIJEČNIKA

Niste pronašli odgovor na pitanje koje vas zanima? Ovdje upišite svoje pitanje i naši liječnici će vam odgovoriti u najbržem mogućem roku.
POŠALJITE PITANJE