Anksioznost – više od straha

Anksioznost – više od straha

Anksioznost možemo opisati kao emocionalni i tjelesni odgovor na podražaje koji su percipirani kao opasni. Svi smo ponekad anksiozni, ali to ne znači da svi patimo od nekog oblika anksioznog poremećaja. Naime, patološki oblik anksioznosti u formi generaliziranog anksioznog poremećaja javlja se kod 8% populacije (nešto češće kod žena u odnosu na muškarce), a možemo ga prepoznati po sljedećem:

1. Pretjerana ili kronična zabrinutost koja se javlja izvan objektivne opasnosti (primjerice doma sam, na sigurnom, ali brinem o tome što bi mi se moglo dogoditi iako objektivne opasnosti oko mene nema)
2. Teškoće kontroliranja zabrinutosti koja se javlja svakodnevno, u širokom rasponu situacija (vezano uz različita polja života u svakodnevici, ali vezano i uz izazove budućnosti).
3. Nemir iznutra, osjećaj napetosti uz prateće teškoće koje osobu onemogućavaju u obavljanju zadataka u svakodnevici (poput smetnji koncentracije, poremećaja spavanja, lakog umaranja).
4. Navedene smetnje su često praćene i tjelesnim promjenama poput pojačanog znojenja, lupanja srca, probavnih smetnji, crvenjenja

Sve navedeno značajno reducira funkcioniranje osobe u svakodnevici te se osoba može osjećati „paralizirano” i manje sposobno izvršavati dnevne zadatke i obaveze uslijed čega je smanjenog zadovoljstva. Iako osoba ima kritički uvid u svoju pretjeranu zabrinutost i shvaća kako ona nije dobra za njenu psihološku dobrobit, istovremeno osoba ima aktivirana i pozitivna uvjerenja o brizi, uslijed kojih teško otpušta brige i karakterističan katastrofičan stil razmišljanja. Naime, pretjerana zabrinutost za osobu može služiti kao oblik kontrole neizvjesnosti te postati sigurnosno ponašanje i stil suočavanja (na primjer: „ako brinem unaprijed, pripremit ću se na najcrniji scenarij pa će mi biti lakše nositi se s njim kada se dogodi”). Ovakav oblik razmišljanja naziva se katastrofizacija i predstavlja tipičnu kognitivnu distorziju koju čine osobe koje pate od generaliziranog anksioznog poremećaja.

U podlozi ovog oblika smetnji najčešće se nalazi niska tolerancija neizvjesnosti i narušeno povjerenje u sigurnost te vlastite snaga suočavanja. Osoba najčešće precjenjuje prijetnju, a podcjenjuje svoje snage, uslijed čega se većina obaveza iz svakodnevice ili nadolazećih izazova u budućnosti može doimati nesavladivima te dovesti do izbjegavajućeg stila suočavanja (primjerice iz uvjerenja da neće moći položiti ispit student odustaje od izlaska na ispit), a čime si zapravo uskraćuje mogućnost da uopće stekne potrebne vještine i testira svoje pretpostavke čime dodatno produbljuje uvjerenje kako je izazov nesavladiv (u navedenom primjeru student si uskraćuje mogućnost da provjeri svoja znanja i dobije povratnu informaciju jesu li ona dostatna ili ih je potrebno nadopuniti i spremiti se za sljedeći ispitni rok).

Stoga je u tretmanu važno raditi na promjeni i testiranju dubinskih uvjerenja o sebi (primjerice: da sam ja nesposoban) te budućnosti i izazovima (primjerice da su oni preteški i nesavladivi). U konačnici, potrebno se korak po korak izlagati i graditi nove, efikasnije strategije suočavanja koje će nam omogućiti lakše upravljanje našom svakodnevicom.