Depresija u djece i adolescenata

Prvi je u dojenčadi i male djece depresiju opisao René A. Spitz. Nazvao ju je anaklitička depresija. Obilježja sindroma podijeljene su u nekoliko kategorija: najčešće je izražena bojažljivost, tuga, a vrlo često i plakanje, izbjegavanje kontakata ili potpuni nedostatak kontakata ka oi odbijanje okoline i povlačenje u sebe, zaostajanje u razvoju, zaostajanje reakcije na podražaj, usporenost kretnji, stupor, gubitak apetita, odbijanje jedenja, gubitak težine i nesanica odnosno poteškoće sa dinamikom sna. Različiti su uzroci pojave depresije među djecom i mladima danas međutim brojna ranija istraživanja posebno ističu ulogu majke u prvim mjesecima djetetovog života.

Odvajanje od majke između 6 i 8 mjeseca djetetovog života na period od oko 3 mjeseca tijekom kojeg dijete uopće nije vidjelo majku ili u najboljem slučaju vidjelo jedan puta u tjedan dana. Odvajanje uslijedilo zbog nezaobilaznih vanjskih razloga. Prije odvajanja majke se potpuno brinule za djecu i kao rezultat okolnosti provodile više vremena s djetetom nego obično

U svim slučajevima djeca su počela pokazivati simptome 4 do 6 tjedana nakon odvajanja. Nijedno dijete koje nije odvajano od majke nije u istraživanju razvilo ovaj sindrom.

On se je razvio u djece koja su bila lišena svog objekta ljubavi jedan značajan vremenski period u prvoj godini života. Nisu sva djeca koja su odvajana od majki razvila taj sindrom. Prema tome odvajanje je neophodan, ali ne i dovoljan uzrok ovog problema.

Depresija u djece je vrlo slična depresiji u odraslih uz nekoliko iznimaka.

Umjesto depresivnog raspoloženja djeca će vjerojatnije pokazivati razdražljivo raspoloženje. Naime, uvriježeno je mišljenje da djeca i nisu depresivna odnosno da je depresija iskljućivo bolest odraslih međutim upravo agresija, razdražljivost ka oi prkošljivost znaju prikriti stvarnu kliničku sliku te se dijete ili adolescent često obilježi kao problematično, odnosno delikventno dijete. S tim je dat naglasak na rano prepoznavanje simptoma, promjena u djetetovom ili adolescentnom ponašanju i traženje pomoći od stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja radi pravodobne intervencije i liječenja.

Odrasli najčešće u ničem ne će uživatju kada su depresivni, dok će djeca uživati u nekim aktivnostima kako god da su depresivna. Ono što najčešće i djeluje zaštitno za djecu je njihova sklonost igri tako da jedan od danas prepoznatih problema među mladiam je upravo izostanak spontanog druženja i spontana igra kao zaštitni čimbenik za pojavnost depresivnih stanja među mladima.

Za dijagnosticiranje klinički značajne depresije (veliki depresivni poremećaj) djeca moraju imati 5 od 9 nabrojenih simptoma do stupnja koji značajno ometa njihovo funkcioniranje barem dva tjedna za redom:depresivno ili razdražljivo raspoloženje većinu dana, skoro svaki dan, značajno snižen interes ili užitak u svim ili skoro svim aktivnostima većinu dana, skoro svaki dan, značajan gubitak težine bez držanja dijete ili nemogućnost odgovarajućeg dobitka na težini, teškoće sa spavanjem ili previše spavanja skoro svaki dan, nemir ili stvarno smirenje skoro svaki dan, koje je očiti drugima, osjećaji bezvrijednosti ili jake krivnje skoro svaki dankao i umor ili gubitak energije skoro svaki dan, sniženje sposobnosti razmišljanja ili koncentriranja ili neodlučnost skoro svaki dan, povratne misli o smrti, suicidalne misli ili suicidalni pokušaji. Na žalost skoro najveći broj mladih koji počine suicide nikada nisu potražili bilo kakav oblik pomoći po dječjem ili adolescentnom psihijatru ili psihologu.

Premda to nije jedan od kriterija, neki su fizički simptomi vrlo česti u depresiji kod djece. Glavobolja je jedan od njih. Oko 10% djece ima jaku glavobolju barem jedanput mjesečno. 40% djevojčica s depresijom ima jaku glavobolju, dok to nije tako u dječaka.

Najčešće kliničke slike depresije u djece:

Čista depresija:

U tom tipu depresije dijete koje nema drugih psihijatrijskih problema iznenada postane depresivno, nekada zbog malog ili bez vanjskog razloga. Ponekada mu je poremećeno spavanje. Nije gladno, neka snage, boji se svega, misli da je život beznadan, uopće se ne može koncentrirati, manje je društveno i vrlo razdražljivo.

Distimija:

Ona je blaža depresija koja nekada traje godinama. Djeca i adolescenti s distimijom često su već tako dugo depresivna da se i ne mogu prisjetiti kako izgleda ne biti depresivan. Ljudi obično misle da je to dio njihove osobnosti. Tipično su razdražljivi, teško im je udovoljiti, sa skoro svim nezadovoljni. Obično imaju manje problema sa spavanjem i tekom nego djeca s velikom depresijom. Da bi se dijagnosticirala distimija dijete ili adolescent mora biti depresivno ili razdražljivo barem kroz jednu godinu s barem s 2 od sljedećih simptoma: slab apetiti ili prejedanje, insomnia ili pretjerano spavanje, snižena energija ili umor, nisko samopoštovanje, slaba koncentracija ili teškoće donošenja odluka i osjećaj bespomoćnosti. Djeca s distimijom su u velikom riziku da dobiju veliki depresivni poremećaj. Preko 70% djece s distimijom postaju jako depresivna, a u 12% javlja se manično depresivni poremećaj. Distimija se češće vraća nego što se od nje oporavlja. Duga epozoda distimije može djetetu čak više otežati život nego kratka epizoda jake depresije.

Dvostruka depresija:

Mnoga djeca s distimijom razviti će epizode velikog depresivnog poremećaja. Kada do toga dođe ozbiljnije su epizode depresije s distimijom. Bolest traje duže, žešća je, više je onesposobljavajuća i može dovesti do češćih pokušaja suicida.

Psihotična depresija:

Neka će djeca i adolescent razviti znakove psihoze zajedno sa depresijom. Dijete može imati halucinacije. Dijete može biti vrlo paranoidno. Može razviti sve vrste bizarnih i neobičnih ideja. Ovo je najozbiljniji tip depresije. Na sreću je rijedak.

Komorbidna depresija:

Vrlo je uobičajeno da osoba s depresijom ima još neki drugi psihijatrijski ili neuropsihijatrijski poremećaj U takvoj situaciji dijete ili adolescent ima neku drugu, od prije postojeću, psihijatrijsku bolest i tada postane depresivno. Epizode se dešavaju zajedno s drugim poremećajem, tako da dijete istovremeno pokazuje znakove dva ili tri psihijatrijska poremećaja.

Bipolarna depresija:

U tom slučaju djeca imaju epizode depresije, epizode dobrog stanja i epizode manije, koje su suprotne depresiji. Depresija uglavnom izgleda kao što smo je ranije opisali. Neka su djeca depresivna i manična u isto vrijeme.

Sezonski afektivni poremećaj (SAP):

Neka djeca imaju depresiju samo u jednom godišnjem dobu, obično zimi. Počinje se pogoršavati u kasnom listopadu i dosiže vrhunac u siječnju. Do ožujka se depresija obično povlači. To može biti jako otežavati situaciju u školi jer se događa u doba najvećeg učenja. Oko 3-4% djece školske dobi ima SAP. (9)

Kako je česta depresija u djece?

Na žalost, danas je pojava depresije među djecom puno češća nego prije desetak godina kada se smatralo da na oko 3 na 1000 predškolske djece 1-2% djece u nižim razredima osnovne škole i 3-4 % djece u završnim razredima osnovne i početkom srednje škole imaju veliki depresivni poremećaj. 3.3 % imaju distimiju. Oko 3-4 % djece imaju sezonski afektivni poremećaj. Komorbiditet je vrlo važan određujući čimbenik.

U većini istraživanja,skoro svi slučajevi depresije u dječjoj dobi imaju još jednu komorbidnu dijagnozu. Po tome se depresija jednako ponaša kao u odraslih.

Stil života, pristup društvenim nrežama i očito vrlo snažan učinak društvenih mreža na mlade općenito danas, uz pojavu određenih nepredviđenih okolnosti kao što je bio potres, pandemija, epidemiološke mjere, on line škola i slično su glavni uzrok sve češće pojave depresije među mladima, nažalost i značajniji porast suicidalnog ponašanja i suicida upravo među adolescentima.

Loša strana depresija u djece jest njezino vraćanje. To znači da čak i kada se dijete oporavi vjerojatnost da će ponovno dobiti depresiju nije mala. Oko 35 % će ponovno zadovoljiti kriterije za veliki depresivni poremećaj unutar godinu dana od oporavka. Unutar dvije godine polovica djece koja su se oporavila imati će povratak depresije. Oko 75% djece imati će povratak depresije unutar četiri godine od prve epizode. Svaki puta kada se depresija vrati postaje još vjerojatnije da će se ponovno vratiti.

Vjerojatnije će se vratiti depresija u djece koja su je prvi puta imala prije 14 godine, ako je došlo do razvoda u vrijeme depresije ili ako je jedan od roditelja također depresivan u isto vrijeme. Nitko ne može predvidjeti tko će imati drugu epizodu depresije, a tko neće

Neki od prediktora druge depresivne epizode su: jedan roditelj je klinički depresivan, jedan roditelj ima neki drugi psihijatrijski problem i dijete ima druge psihijatrijske poremećaje (kao poremećaj pažnje, poremećaj učenja ili anksiozne poremećaje). Ako je sve troje prisutno skoro je sigurno da će “teenager” razviti drugu epizodu depresije tijekom četiri godine. Ako dijete živi u obitelji s mnogo konflikata vjerojatnije je da će doći do relapasa.