O emocionalnoj pismenosti djece - I dječaci plaču i djevojčice se ljute!

O emocionalnoj pismenosti djece - I dječaci plaču i djevojčice se ljute!

U svakodnevici često možemo čuti poruke koje sadržavaju rodne stereotipe, i to od najranije dobi. Primjerice dječaci su često okruženi porukama kako ne smiju plakati jer to samo rade djevojčice, dok se djevojčicama komunicira kako nije lijepo da se ljute ili suprotstavljaju, prkose jer to „nije za curice“. Na taj način djeci zapravo zabranjujemo iskazivati njihove osnovne emocije, čime im uskraćujemo i priliku da razviju mehanizme regulacije baš tih emocija, a što za posljedicu može imati razvoj nezdravih obrazaca suočavanja poput potiskivanja, preplavljivanja, maskiranja emocija i slično.

U podlozi navedenih poruka zapravo se skrivaju uvjerenja koje roditelje često nose još iz vlastita djetinjstva, nesvjesni kako svojoj djeci uskraćuju njihovo urođeno pravo, a to je da osjećaju, bez iznimke! Stoga je važno da roditelji sami preispitaju vlastite stavove o emocijama kako bi, zajedno s djetetom, radili na razvoju vještina emocionalne regulacije neophodnih za suočavanje s izazovima koji se obično intenziviraju odrastanjem.

U nastavku stoga donosimo podsjetnike na neke od najvažnijih lekcija iz emocionalne pismenosti:

1. Emocije nisu rodno uvjetovane – one su univerzalno ljudsko iskustvo i svi ih imamo pravo osjećati, neovisno o rodu. Iako postoje neke rodne i kulturološke razlike u načinima njihova iskazivanja, naše osnovne emocije su univerzalne, a obično se dijele na tugu, ljutnju, strah, sreću, iznenađenje i gađenje. Bez obzira na to je li riječ o vašem sinu ili kćerki, prirodno je da će osjećati čitavu "lepezu emocija".
2. Emocije nemaju propisani rok trajanja – iako se međusobno razlikuju po intenzitetu i duljini osjećanja (primjerice ljutnja je obično akutnija i kraćeg trajanja od tuge), svaka emocija traje sve dok potreba u podlozi nije zadovoljena (na primjer strah će prestati tek onda kad se sklonimo od izvora ugroze). Stoga emocije ne možemo „požurivati“ porukama poput: “je li dosta više plakanja?“, „kako već nisi bolje?“ Umjesto toga zapitajmo se kako možemo djetetu pomoći da osiguramo uvjete za zadovoljavanje nezadovoljene potrebe (pružiti mu utjehu, zagrljaj, razumijevanje).
3. Neugodne emocije nisu negativne – kada za neku emociju kažemo da je negativna, to semantički podrazumijeva nepoželjnost, nekorisnost ili čak štetnost. Neugodne emocije ne volimo osjećati, ali to nikako ne znači da su one nepoželjne. Sve naše emocije imaju svoju ulogu i funkciju, a njihova pojava nam signalizira zadovoljavanje ili ugrozu naših psiholoških potreba. Primjerice da Vaše dijete ne osjeti strah prilikom susreta s nepoznatom osobom, ne bi imalo potrebu potražiti sigurnu i poznatu osobu (primjerice roditelja) i time bi se potencijalno dovelo u opasnost. Strah je navedenoj situaciji prirodan i očekivan te ga je stoga neopravdano kategorizirati negativnim.

Zaključno, u porukama koje šaljemo djeci manifestiramo mnogo vlastitih uvjerenja te je stoga od ključne važnosti da ih na vrijeme prepoznamo i preispitamo njihovu korisnost ili štetnost.