Roditeljstvo u doba modernih izazova: Razmišljanja prof. Katarine Dodig-Ćurković, psihijatrice za djecu i adolescente

Kako se nositi s izazovima dječjeg puberteta i školskih problema

Opazila sam da dok su mi djeca bila u srednjoj školi da sam više bila usmjerena na taj dio odrastanja, danas su studenti pa nekako više promišljam o studentskom životu i izazovima studiranja.

Osnaživanje roditelja: Ključ za uspješno rješavanje dječjih problema

Danas sam shvatila da je u biti najvažnije kao roditelj nekada i stati, udahnuti i opustiti se jer na kraju priče uvijek bi trebalo doći do nekog sretnog kraja. Bajke su nas barem tako naučile da dobro uvijek na kraju ima smisla, pa i sama znam roditeljima reći „opustite se malo, vidjeti ćete da će na kraju sve dobro završiti“. Znam da ni bajke nisu više iste, mijenjaju se i sami likovi vodećih bajki, raspravlja se često o tako nekim stvarima koju ovu djecu u biti i ne zanima, a pri tome se često zaboravlja na neki način pomoći i roditeljima. Nisu svi roditelji jednako educirani ili dovoljno osnaženi uz dobru obiteljsku i socijalnu podršku da u situaciji kada imaju probleme sa djetetom, mogu i sami izdržati sav pritisak koje takva situacija nameće.

Učestalo se tada upire prstom u roditelja, češće u majke, traži se krivnja i opterećuje ionako često kaotična obiteljska situacija uzrokovana spoznajom da dijete ne napreduje u školi ili u životu općenito kako je bilo zamišljeno. Danas svi živimo nekim tempom koji nas proguta na dnevnoj razini, pri tome svjesno ili češće nesvjesno nemamo dovoljno vremena, niti strpljenja, najmanje razumijevanja za probleme koje nam djeca zadaju. Ne razumijemo često razloge njihovog prkosa, bijesa, agresije, negodovanja na dnevnoj bazi, opiranja nama i našim željama ili našim naputcima, ne shvaćamo da im je teško održavati imperativ odličnih ocjena ili odličnog vladanja, i kada nastupi „lom“, lako se uruši često cijela obiteljska spona. Često sam svjedočila upravo situacijama u kojima se obitelj rasturi na dijelove upravo jer nisu se znali nositi sa izazovima koje nosi dječji pubertet, nesnalaženje u školi, pad uspjeha, činjenica da dijete krade, kreće se u lošem društvu, pije ili puši, uhvaćeni su sa marihuanom ili nekom drugom drogom na ulici, markiraju iz škole, svađaju se sa profesorima, sa braćom i sestrama, sa roditeljima nikako ne nalaze zajednički jezik.

Tinejdžeri u kući: Kako očuvati obiteljske odnose i ravnotežu

Prenapeti roditelji i prenapeti adolescenti su često idealni omjer za stvaranje kaosa i burnih incidentnih situacija u domu, nakon kojih nitko nije na dobitku, nego je cijela obitelj na gubitku. Često se roditelji boje ili ih je sram reći kako je teško sa djetetom, da nemaju nadzor nad djetetovim ponašanjem, a osjećaju se bespomoćno, nemaju podršku od nikoga (posebno samohrani roditelji) i često su metom osude i obitelji i rodbine i okoline općenito. Rijetke su danas obitelji koje kroz život idu kao po „loju“, izazovno je danas imati djecu i usmjeravati ih kroz život. Brojni roditelji se sami često potrše i psihički i fizički i financijski nastojeći dijete usmjeriti na pravi put, a na tom putu danas kao nikada do sada je previše stranputica. Brojni dežurni promatrači olako će reći da su nečija djeca rezultat primarno roditelja i roditeljskog neangažmana, međutim praksa me uvjerila da to uglavnom i nije tako. Zdravi roditelji ne uče djecu da rade gluposti i sebi otežavaju odrastanje, biologija dječjeg mozga i općenito ludo razdoblje puberteta samo po sebi dovoljno pritišće osjetljivu i kaotičnu dječju psihu u tom životnom razdoblju i često ih usmjerava da se ponašaju „nerazborito, nekritično, rizično i nezrelo“. Ne treba osuđivati ni djecu niti roditelje, treba i jedne i druge potaknuti da potraže pomoć i podršku. Oduvijek je u prirodi djeteta da se opire i buni, da preskače granice i traži što se nalazi iza i što im je nepoznato i na neki način mistično. Roditelj bi trebao moći nekada te granice i čvršće osigurati, ali ni društvo kao tako ne ide u prilog uvijek roditelju. S jedne strane osuda ako dijete radi nešto loše, a opet sa druge strane osjećaj srama i nelagode ukoliko taj isti roditelj potraži pomoć. „Ispadne da sam loš roditelj i nesposobna da odgajam djecu“ kaže mi jedna mama i pri tome je jasno da je i sama uplašena nekada načinom na koji se njezin tinejdžer ophodi i prema njoj i prema okolini općenito. I sama se pravda i govori mi da ga niej ona učila da radi gluposti, ali eto „društvo ga stalno uvlači u neke probleme“.

Dakle, rad sa klincima je rad u kojemu je važno i roditeljima osigurati neki oblik podrške i usmjeriti ih kako da i sami prepoznaju i kod sebe da su „sagorjeli“ kao roditelji i da i sami ponekad kao i njihova djeca trebaju neki oblik podrške i pomoći. Nisu rijetke situacije da zbog prolongiranih loših odnosa u obitelji, svađa zbog djetetovog ponašanja ili stalnih loših situacija u školi, dolazi do svađa među partnerima, napetih obiteljskih scena radi kojih pate i druga braća i sestre, sruše se brojni obiteljski i prijateljski pa i susjedski odnosi, jer je nekada zbilja neizdrživo imati „tinejdžere“ u kući.

Tu treba znati intervenirati i kako djetetu treba pomoć, tako treba često i roditeljima, iscrpljenim ionako samim stilom ovog stresnog suvremenog načina života.

Kritička uloga društva u podršci obiteljima u kriznim situacijama

Dobar terapeut će lako prepoznati i iscrpljenog, anksioznog, depresivnog, razdražljivog, negativističkog, umornog i nekada i rezigniranog roditelja, a kojeg također trebati usmjeriti da će najbolje pomoći svom djetetu ako pomogne i osnaži i sebe.