Sindrom izgaranja - "burnout"
Sindrom izgaranja (eng. burnout), kao što mu samo ime kaže, predstavlja stanje intenzivne iscrpljenosti koja se javlja kao krajnja posljedica dugotrajne, kronične izloženosti izvorima stresa, a uslijed koje se osoba osjeća prevladano zahtjevima svakodnevice, nedostatnih snaga suočavanja, što ostavlja posljedice i na profesionalnom i na privatnom, svakodnevnom planu funkcioniranja osobe.
Na profesionalnom planu dolazi do smanjene produktivnosti i kvalitete rada te lošije izvedbe, koji se javljaju uslijed smetnji koncentracije i zaboravljivosti, smanjene pozornosti i češćeg griješenja zbog preopterećenosti, kao i globalnog pada volje za poslom, ali i ispunjavanjem bilo kojih drugih zahtjeva svakodnevice (uključujući onih iz domene privatnog života – primjerice otići nekome na rođendan, zabavu, utakmicu ...) Tegobe u profesionalnom angažmanu stoga se prelijevaju i u obiteljski dom i svakodnevicu, reducirajući opće zadovoljstvo životom. Upravo su ukućani ti kojima među prvima prepoznaju stanje pretjerane iscrpljenosti i stresa, jer zamjećuju promjene u svakodnevnom funkcioniraju osobe koju jako dobro poznaju. Primjerice, primjećuju kako osoba ispoljava poteškoće usnivanja i prosnivanja (ne može spavati, budi se tijekom noći, a preko dana je umorna, neispavana), emocionalno je više pobuđena, reaktivna, sniženog praga tolerancije na frustraciju uslijed preopterećenosti zahtjevima što dovodi do pojačane napetosti i razdražljivosti te kanaliziranja navedenih emocija na ukućane (više vikanja, svađanja, otežano komuniciranje) kao i veća odsutnost uslijed pretjeranog zamora (preskakanje zajedničkih druženja, zaboravljanje na dogovore, izostajanje s ključnih obiteljskih događanja).
Sve navedeno vrlo zorno ilustrira opsežnost i intenzitet ovog sindroma čije posljednice nisu isključivo psihološke, već i somatske (primjerice pad imuniteta uslijed dugotrajne izloženosti stresu, više bolovanja i izostanaka s posla uslijed pretjeranog umora, glavobolja i slično). Stoga je sindrom izgaranja javnozdravstveni problem kojem se u posljednje vrijeme posvećuje sve više pažnje s ciljem prevencije i ranog prepoznavanja.
Jedan od načina da kod sebe preveniramo razvoj ovog sindroma jest da osvijestimo „krugove kontrole“ odnosno identificiramo što je od okidača za razvoj stresa (takozvani stresori) pod našom kontrolom (unutarnji okidači), a što je izvan naše kontrole (vanjski okidači). Unutarnji okidači mogu biti naša vlastita očekivanja, perfekcionističke tendencije, težnja za priznanjem drugih uslijed kojih otežano komuniciramo svoje potrebe, nedovoljno postavljamo granice ili ne odbijamo neke zahtjeve koji se pred nas stave. Strahovi od reakcije drugih, kao i dojma kojeg ćemo ostaviti također nas mogu kočiti u tome da se zauzmemo za sebe i iskomuniciramo vlastita stajališta. S druge strane stoje vanjski okidači – oni koji proizlaze iz same prirode posla i koji nisu pod našom direktnom kontrolom (primjerice opis posla, očekivanja nadređenih, rokovi isporuke, međuljudski odnosi, standardi kvalitete i slično). Na njih ne možemo utjecati direktno, ali možemo pronaći način da se s njima uskladimo (primjerice izradom liste prioriteta, kvalitetnijim upravljanjem vremenom, delegiranjem dužnosti, timskim radom i slično).
Prvi je korak formirati uvide nakon čega možemo krenuti raditi prve promjene u svakodnevici i postepeno vraćati osjećaj da vladamo situacijom u kojoj se nalazimo i efikasnije ispunjavamo vlastite potrebe. Ukoliko navedeno ne uspijemo sami jer su zahtjevi i okolnosti preintenzivni, a naši resursi suočavanja pretjerano potrošeni, vrijeme je da se obratimo za stručnu pomoć.