Štitnjača – autoimune bolesti štitnjače u doba koronavirusa
Započnimo sa jednom metaforičkom pričicom, gotovo basnom, o tome što su to autoimune bolesti.
Zamislimo organizam kao državu: svaki državni “organizam” ima sigurnosni sustav koji se sastoji od više elemenata: policija, obavještajne službe, vojska, civilna zaštita itd. I biološki organizmi imaju takav obrambeni aparat koji se zove imunološki sustav i čiji je zadatak isti onom državnom – da ga brani od neprijatelja, stranih i domaćih; ovi prvi su bakterije, virusi, paraziti i ostale gnjusobe, a oni drugi su tumori svih vrsta.
A sada zamislimo slijedeći način funkcioniranja državne sigurnosti: arhiva u Centrali ima podatke o svim poštenim građanima, agenti patroliraju ulicama i provjeravaju svakog na koga naiđu – pozovu Centralu i ako u arhivi pronađu spis znači da se radi o poštenom građaninu pa ga puštaju na miru; ukoliko takvog spisa nema zaključuju da se radi o neprijatelju, saboteru, špijunu i slično pa ga na licu mjesta upucaju bez daljnjih pitanja. Sve dok se radi uistinu o tuđinskom infiltratoru sustav je odradio posao kako treba; problem nastaje ukoliko se u arhivi spis zagubio – nepažljivi činovnik ga nije vratio na pravo mjesto ili je pao iza ormarića ili je netko prolio kavu po njemu pa je postao nečitak – kada terenski agenti zatraže uvid, spisa nema i oni bez pitanja likvidiraju poštenog građanina!
Kada se to dogodi u organizmu imamo autoimunu bolest, ne prepoznaje se neko od svojih tkivo kao vlastito nego kao tuđe pa ga se uništava. Ovaj je mehanizam univerzalan, sve autoimune bolesti su bazirane na istom principu.
I dok u državi još postoji šansa da se pošteni građanin izvuče ukoliko u arhivi vrate njegov spis na mjesto prije nego ga agenti presretnu, takva mogućnost u organizmu ne postoji, jednom kada bolest krene povratka nema, katkada je u nekom periodu agresivnija, katkada čak privremeno miruje, ali – to je to.
Jednog dana (u roku od par desetljeća, ne ranije) ćemo biti u stanju ispraviti grešku u “arhivama” naših organizama, zasada nam u borbi protiv AI bolesti preostaju samo dva pristupa: ili prigušujemo imunološki sustav lijekovima (ali su svi takvi lijekovi sa značajnim nuspojavama, katkada i teškim), ili se time uopće ne zamaramo nego liječimo posljedice uništenja onog tkiva protiv kojeg ”zbunjeni” iimunološki sustav djeluje. Nasreću, manifestacije obaju glavnih AI bolesti štitnjače (zapravo je to krivi izraz, nisu bolesne štitnjače kao takve nego imunološki sustavi koji ih uništavaju) s puno manje problema se dovode “u red” specifičnim lijekovima koji imaju malo iili nimalo nuspojava pa nema niti potrebe djelovati “teškom artiljerijom” anti-imunih lijekova.
Kako nam “nabrijani” imunološki sustav može biti od koristi u borbi protiv infekcije virusom to se čini da bi nam mogle pomoći sve one “tehnike” za koje znamo da “podižu imunitet” – kvalitetna prehrana (iako se uglavnom radi o blagim imunomodulatorima), ozbiljnija fizička aktivnost, izbjegavanje zagađenog okoliša i slični postupci o kojima se već dugo i nadugo piše u popularnoj štampi. Po strani to što bi hiperaktivni imunitet mogao i bolje “žvakati” vašu štitnjaču, u sadašnjim uvjetima (samo)nametnute (samo)izolacije teško ćete doći do zdrave hrane, a niti onih par sklekova koje bi neki napravili kod otvorenog prozora nisu isto kao i 3.000 metara cross-country kroz šumu; šanse za “nabrijavanje” imunosti su slabačke. S druge strane, iako bi slabi imunitet mogao usporiti propadanje štitnjače, od toga nema velike koristi – u biti je svejedno hoće li štitnjača propasti prije ili kasnije, a niža razina imuniteta sigurno nije ono što vam treba ukoliko vas zadesi onaj rijetki, ali ozbiljniji oblik Corona -infekcije.
Ukratko, djelovanje na imunološki sustav nije ono što ima smisla ima li se “autoimuna bolest štitnjače”. Pokušajte ga održati kakvim jest što bolje možete, sa ili bez “Corone”, ali bez panike i opsesije.
Međutim, ima nešto drugo na što svakako treba obratiti pažnju.
Ukoliko se nalazite u fazi AI bolesti štitnjače u kojoj postoji (ili bi postojao ukoliko se pravilno ne liječi) bilo višak (neliječena ili neadekvatno liječena aktivna faza Basedow/Gravesove bolesti), bilo manjak hormona štitnjače (terminalna faza Hashimotove bolesti, a i ona prethodna na “kraju balade” jednako završi) ulazi se u dodatni rizik u slučaju bilo koje infekcije. Stvar je u tome da, svatko na svoj način, i previše i premalo tiroksina (to je onaj T4 sa laboratorijskog nalaza) smanjuju sposobnost cijelog organizma da reagira pravilno i pravovremeno na bilo koje dodatno opterećenje.
Gledajući individualno sa statističkog stanovišta, bolest izazvana zarazom Covid-19 virusom nije teška – većina se oporavi za kratko vrijeme i bez posljedica, neki je prehodaju a da nisu niti znali da su je imali, čak i od onih koji dobiju teški oblik većina preživi; epidemiološki, problem te bolesti za društvo nije u njezinoj težini već u izuzetnoj proširenosti pa i mali postotci mogu generirati broj težih slučajeva dovoljan da zaguši zdravstveni sustav. Nemojte se dati zavarati, statistika je moćna disciplina, ali njezine rezultate treba znati pravilno interpretirati – može neka bolest biti beznačajna u 99% slučajeva, a smrtonosna u 1%, ali ako vi upadnete u tu drugu grupu niste mrtvi 1%, mrtvi ste 100%.
Stoga je najbolji savjet koji se može dati onima koji se liječe, a i onima za koje se zna da će se jednog dana liječiti, od AI bolesti štitnjače: revno pazite da vam razina hormonalnog stanja bude oko polovice raspona normale. To znači – uzimajte lijekove kako je prepisano i ne preskačite kontrolne preglede, vaš će ordinirajući specijalist tako moći na vrijeme ispraviti mogući višak ili manjak hormona te smanjiti mogućnost da neravnoteža istih loše utječe na eventualnu zarazu Corona -virusom.