Što je separacijska anksioznost ili strah od odvajanja?
Strah odvajanja od osobe za koje je dijete vezano nazivamo separacijskom anksioznošću koju u određenoj mjeri te do određene dobi (najčešće se kao granica uzima 6.godina) možemo smatrati razvojno primjerenom, međutim ukoliko se ona javlja iza 6.godine života te dovodi do ozbiljnih teškoća u djetetovom školskom, obiteljskom i socijalnom funkcioniranju, govorimo o separacijskom anksioznom poremećaju (SAP).
Službeno ga definiramo kao „razvojno neprimjerenu i pretjeranu anksioznost vezanu uz odvajanje od kuće ili osobe za koju je dijete vezano“. Predstavlja jedan od najučestalijih anksioznih poremećaja u djece mlađe od 12 godina, a u općoj populaciji pogađa oko 4.1% djece, pri čemu je učestaliji kod djevojčica nego kod dječaka.
Za postavljanje dijagnoze neophodno je da teškoće započnu prije punoljetne dobi, traju najmanje mjesec dana te uključuju ponavljajuću nelagodu, često praćenu fiziološkim korelatima pojačane anksioznosti, u situacijama planiranog odvajanja.
Glavno obilježje je pretjerana briga od odvajanja te strahovanje za dobrobit voljene osobe u njihovih odsutnosti kao i bojazan od trajne separacije (strah da će izgubiti blisku osobu, da se osoba neće vratiti i slično) uslijed čega posljedično dolazi do izbjegavanja odlazaka od doma bez osobe za koju je dijete vezano, a u 75 % slučajeva dolazi i do ispoljavanja otpora odlazaka u školu, često praćeno i somatizacijama prilikom odvajanja (glavobolje, bolovi u trbuhu, povraćanja, mučnine).
U podlozi školske fobije često se stoga nalazi upravo separacijska anksioznost što znači da verbalizaciju brige, straha te otpora odlascima u školu treba promatrati kao simptom, a u tretmanu adresirati mehanizme u podlozi (anksioznost) koje treba tretirati kako bi se dijete rehabilitiralo.
U prepoznavanju teškoća kao i njihovom tretmanu na umu treba imati razvojnu perspektivu odnosno uzeti u obzir kako se simptomi separacijske anksioznosti mogu manifestirati različito, ovisno o dobi djece. Kod djece mlađe škole dobi često je odbijanje odlazaka u školu kao i teškoće usnivanja i prosnivanja (noćne more), uslijed čega često inzistiraju na prisutnosti roditelja prilikom usnivanja. S porastom dobi do izražaja dolaze i tjelesne manifestacije, a moguće je i da tijekom adolescencije teškoće prerastu u socijalnu fobiju te agorafobiju ili panični poremećaj.
Opisano stanje predstavlja ozbiljan emocionalni problem koji iziskuju zajednički tretman i sa roditeljem i sa djetetom.
Roditelja je važno osnažiti u prepoznavanju vlastitih postupaka kojima potkrepljuje sigurnosna izbjegavajuća ponašanja djeteta, kojima dijete ostaje u začaranom krugu straha od odvajanja dok dijete treba osnažiti postepenim izlaganjem (postepenim odvajanjem od roditelja, odlascima u školu i sl.) koje će, uz kognitivno restrukturiranje od strane stručnjaka, omogućiti promjenu disfunkcionalnih vjerovanja (da će se djetetu ili roditelju nešto loše dogoditi prilikom odvojenosti) te posljedično promjenu maladaptivnih ponašanja (da dijete može ostati samo doma, otići u školu, na druženje i slično).